Kad je ravnopravnost ušla u našu kuhinju: Priča iz srca jedne zagrebačke obitelji
“Vesna, zašto uvijek ti pereš suđe? Zar Ivan nema ruke?” Lejlin glas odjeknuo je kuhinjom baš kad sam mislila da će ova nedjelja proći bez trzavica. Zastala sam s tanjurom u ruci, osjećajući kako mi obrazi gore. Ivan je sjedio za stolom, zureći u mobitel, a moj muž Zoran je šutke listao novine. Svi smo znali da Lejla nije tip koji šuti kad joj nešto smeta, ali nisam očekivala da će baš danas, pred cijelom obitelji, otvoriti tu temu.
“Ma pusti, dijete drago, tako je uvijek bilo kod nas,” pokušala sam se nasmiješiti, ali glas mi je zadrhtao. “Znaš kako je, muškarci rade vani, žene u kući…”
Lejla je odložila šalicu kave i pogledala me ravno u oči. “Ali Vesna, nije više 1985. Ivan i ja smo dogovorili da dijelimo sve poslove. Nije fer da ti radiš sve sama.”
Ivan je podigao pogled s mobitela, zbunjen. “Ma mama voli kuhati…”
“Ivan!” Lejla ga je prekinula. “Nije stvar u tome što voli, nego što se podrazumijeva da mora.”
U tom trenutku osjetila sam kako mi se srce steže. Sjetila sam se svoje majke, kako je svako jutro ustajala prije svih, kuhala kavu, spremala doručak i nikad se nije žalila. Tako sam i ja učila svoju kćer Anu – žena drži kuću na okupu. Ali sada, gledajući Lejlu kako s lakoćom izgovara ono što sam cijeli život potiskivala, počela sam se pitati – jesam li pogriješila?
Zoran je odložio novine i promrmljao: “Ma pusti ih, mladi su, sve im smeta…” Ali Lejla nije odustajala.
“Zorane, kad ste zadnji put vi oprali suđe? Ili skuhali ručak?”
Moj muž se namrštio. “Nije to muški posao. Ja sam radio cijeli život da vi imate sve.”
Lejla je uzdahnula. “A Vesna nije radila? Pa ona je radila i na poslu i kod kuće!”
Tišina je pala na stol. Ana je nervozno vrtjela žlicu po tanjuru. Osjetila sam kako mi naviru suze – ne zbog Lejle, nego zbog svega što sam godinama šutjela.
Te večeri nisam mogla zaspati. Zoran je hrkao pored mene, a ja sam gledala u strop i razmišljala o svemu što sam propustila zbog tog nepisanog pravila da žena mora sve. Sjetila sam se dana kad sam bila trudna s Ivanom i radila do zadnjeg dana jer “tako treba”. Sjetila sam se kako sam Anu učila da prvo posluži brata za stolom. I sjetila sam se koliko puta sam poželjela samo sjesti i popiti kavu bez grižnje savjesti.
Sljedeći dan Lejla me pozvala na kavu u kvartovski kafić. Sjela je nasuprot mene i nježno me primila za ruku.
“Vesna, znam da ti nije lako. I mojoj mami je bilo teško kad sam joj prvi put rekla da tata može usisati stan. Ali znaš što? Kad su počeli dijeliti poslove, mama je procvjetala. Počela je imati vremena za sebe, za prijateljice… Tata ju je više poštovao. I ja želim to za tebe.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Ali što će reći ljudi? Što će reći Zoran?”
Lejla se nasmiješila. “Ljudi uvijek pričaju. Ali tvoj život je tvoj. A Zoran? Možda mu treba vremena, ali ako te voli – prilagodit će se.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli tjedan. Počela sam primjećivati sitnice – kako Zoran očekuje da mu donesem čarape, kako Ivan nikad ne pita treba li pomoći oko ručka, kako Ana automatski ustaje da pospremi stol dok njezin dečko Mirza sjedi i tipka poruke.
Jedne večeri skupila sam hrabrost.
“Zorane,” rekla sam dok smo gledali Dnevnik, “od sutra ćemo zajedno kuhati večeru. I ti ćeš prati suđe.”
Pogledao me kao da sam poludjela. “Šta ti bi?”
“Dosta mi je,” odgovorila sam tiho ali odlučno. “Želim imati vremena za sebe. Želim da me poštuješ kao partnericu, a ne kao sluškinju.”
Nastala je tišina koju su prekidali samo zvukovi televizora.
Sutradan Zoran nije rekao ništa kad sam mu gurnula krpu u ruke nakon večere. Nespretno je oprao dvije čaše i razbio jednu, ali nisam vikala – samo sam ga zagrlila.
Ivan i Ana su me gledali kao da vide novu osobu.
“Mama, jesi dobro?” pitala je Ana.
“Jesam,” nasmijala sam se kroz suze. “Napokon jesam.”
Tjedni su prolazili i polako su se stvari mijenjale. Zoran je naučio kuhati najjednostavniju juhu (iako još uvijek stavlja previše soli), Ivan i Lejla zajedno spremaju stan kad dođu u posjetu, a Ana više ne služi nikome osim sebi.
Jednog dana susjeda Ružica me pitala: “Vesna, kako si natjerala Zorana da pere suđe? Moj Jozo ni čašu ne zna oprati!”
Samo sam se nasmijala i rekla: “Nisam ga natjerala – pokazala sam mu koliko vrijedim.”
Ponekad još uvijek osjetim grižnju savjesti kad sjedim s kavom dok Zoran usisava dnevni boravak. Ali onda se sjetim Lejlinih riječi: “Tvoj život je tvoj.” I shvatim da nisam ništa izgubila – samo sam napokon dobila sebe.
Pitam vas – koliko vas još uvijek šuti zbog tradicije? Koliko vas sanja o tome da vas netko vidi kao ravnopravnog partnera? Možda je vrijeme da svi zajedno progovorimo.