Kad je svekrva odlučila umjesto mene: Priča o odlasku i ponovnom pronalasku sebe

“Pa, jesmo li onda dogovorili? Uzimamo taj kredit!” Svekrvina rečenica zareže kroz zrak kao nož. Sjedim za stolom u dnevnoj sobi, ruke mi drhte ispod stola, a srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. Pogledam prema mužu, Davoru, tražeći u njegovim očima barem tračak podrške, ali on samo spušta pogled i šuti. Njegova sestra Ivana već lista papire, a svekar klima glavom. Svi su oni već odlučili. Samo ja nisam imala priliku reći što mislim.

“A što ako ja nisam za to?” izustim tiho, gotovo šaptom, ali nitko ne reagira. Kao da sam prozirna. Kao da ne postojim. Svekrva me pogleda preko naočala, onim svojim pogledom koji ne trpi protivljenje. “Ma, Jasmina, svi znamo da je to najbolje za vas. Davor je ionako stalno na poslu, ti ćeš imati pomoć oko djece, a mi ćemo svi biti zajedno. Tako rade prave obitelji.”

Osjetim kako mi suze naviru na oči, ali gutam ih natrag. Neću im dati to zadovoljstvo. U meni se budi bijes, ali i tuga. Godinama sam pokušavala biti dobra snaha, dobra supruga, dobra majka. Pristajala sam na njihove uvjete, šutjela kad su me prekidali, smješkala se kad su me ispravljali pred djecom. Ali ovo je previše.

“Davor?” pokušavam još jednom, glas mi drhti. “Možemo li nas dvoje razgovarati nasamo?”

On samo slegne ramenima. “Jasmina, znaš da nemamo puno izbora. Stanovi su skupi, a ovako ćemo svi biti na sigurnom. Mama zna što radi.”

Mama zna što radi. Ta rečenica odzvanja mi u glavi dok ustajem od stola i odlazim u sobu. Zatvaram vrata za sobom i konačno puštam suze da poteku. Sjetim se svoje mame u Sarajevu, njezinih toplih ruku i mirisa domaće pite. Sjetim se kako me uvijek pitala što želim, kako me učila da imam pravo na svoje mišljenje.

Te noći ne spavam. Prevrćem se po krevetu dok Davor mirno diše pored mene. U glavi mi se roje pitanja: Jesam li ja ovdje samo gost? Jesam li samo inkubator za njihovu unučad? Gdje sam nestala ja?

Ujutro pakiram torbu. Davor me gleda zbunjeno dok slažem stvari.

“Šta radiš?”

“Vraćam se mami. Ne mogu više ovako.”

“Jasmina, nemoj dramatizirati… To je samo kredit!”

“Nije samo kredit! To je moj život! Moj glas! Tvoj glas! Zar ne vidiš da nas nitko ne pita ništa?”

On šuti. Znam da ga boli, ali znam i da neće ništa promijeniti.

Silazim niz stepenice s torbom u ruci. Svekrva stoji u hodniku, ruke prekrižene.

“Kuda ćeš ti?”

“Kući. Kod svoje mame.”

“A djeca?”

“Djeca će biti dobro dok ja ne dođem sebi. Ako ti je stalo do njih, pusti me da odem bez scene.”

Odlazim bez pozdrava. Na kolodvoru sjedim na klupi i gledam ljude oko sebe. Svi negdje žure, nose svoje brige i tuge. U vozu prema Sarajevu prvi put nakon dugo vremena osjećam olakšanje.

Mama me dočekuje na vratima s osmijehom i zagrljajem koji topi sav led u meni.

“Dijete moje, šta se desilo?”

Plačem joj na ramenu kao dijete.

“Nisam više mogla, mama. Nisam više znala tko sam. Tamo sam bila samo snaha, nikad Jasmina.”

Prolaze dani u maminoj kući. Pomažem joj oko ručka, pijemo kafu na balkonu i pričamo o svemu što me boli.

Jednog dana zove me Davor.

“Jasmina… Djeca te pitaju svaki dan. I ja te pitam svaki dan… Kad ćeš se vratiti?”

“Ne znam, Davor. Ne mogu se vratiti ako će sve biti isto. Ne mogu više biti nevidljiva u vlastitom životu. Ako želiš da budemo obitelj, moraš stati uz mene, a ne iza mame.”

S druge strane tišina.

Navečer sjedim s mamom na balkonu i gledamo svjetla Sarajeva.

“Znaš,” kaže ona tiho, “nije lako biti žena ovdje ni tamo preko granice. Ali uvijek imaš pravo birati sebe. I kad svi drugi misle da znaju bolje od tebe.”

Razmišljam o svemu što sam prošla – o godinama šutnje, o kompromisima koji su me pojeli iznutra, o trenucima kad sam zaboravila što volim i tko sam.

Jednog jutra šaljem Davoru poruku: “Ako želiš da pokušamo ponovno, moraš razgovarati sa mnom kao sa ženom koju voliš, a ne kao s nekim tko treba slušati tvoju mamu.”

Tjedni prolaze, a ja polako pronalazim sebe kroz male stvari – kroz šetnje po Baščaršiji, kroz smijeh s prijateljicama iz djetinjstva, kroz miris svježe kafe i zvuk ezana s džamije.

Davor dolazi jednog vikenda s djecom u Sarajevo.

“Jasmina,” kaže tiho dok šetamo uz Miljacku, “nisam znao koliko te guši sve to… Oprosti mi što nisam bio uz tebe kad si trebala.”

Gledam ga i vidim iskrenu tugu u njegovim očima.

“Ne tražim savršenu obitelj,” kažem mu, “samo želim biti dio nje – ne predmet koji se premješta s mjesta na mjesto.”

Djeca trče oko nas i smiju se.

Možda ćemo pokušati ponovno – ali ovaj put pod mojim uvjetima.

Ponekad se pitam: Koliko žena još sjedi za stolovima gdje ih nitko ne čuje? Koliko nas još treba otići da bismo bile viđene?