Kad ljubav i razum stanu na suprotne strane: Priča jedne majke

“Mama, treba mi novac. Znaš da ne bih tražio da nije hitno.” Ivan stoji na pragu dnevnog boravka, pogleda spuštenog u pod, dok ja sjedim za kuhinjskim stolom s polupraznom šalicom kave. Srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. Znam taj pogled, znam taj ton – prepoznajem ga još otkad je bio dječak koji je skrivao razbijenu vazu iza leđa.

Ali sada je odrasli čovjek. Ima 32 godine, živi s djevojkom u podstanarskom stanu na Trešnjevci, stalno mijenja poslove i uvijek je u nekoj trci s vremenom i novcem. Moj muž Željko sjedi do mene, šuti, ali osjećam kako mu ruka drhti ispod stola. On nikada nije znao reći ‘ne’ Ivanu. Ja sam uvijek bila ta koja mora biti stroga.

“Ivane, znaš da ti želimo pomoći, ali…” zastanem, glas mi zadrhti. “Mi uskoro idemo u mirovinu. Moramo štedjeti. Nije više kao prije.”

Ivan podiže pogled, oči mu sjaje od suza ili ljutnje – ne mogu razaznati. “Mama, pa vi imate stan, imate sve! Ja samo tražim malo pomoći dok ne stanem na noge. Zar vam je teško?”

Željko me pogleda, traži od mene da preuzmem odgovornost. Znam da bi on odmah posegnuo za novčanikom, ali dogovorili smo se – ovaj put moramo biti čvrsti. “Ivane, nije stvar u tome što ne želimo pomoći. Ali i mi moramo misliti na sebe. Znaš koliko su male mirovine. Ako sada damo sve što imamo, tko će nama pomoći kad ostanemo bez ičega?”

Ivan se nasmije gorčinom koju nikad prije nisam vidjela na njegovom licu. “Znači, vi ste sad važniji od mene? Od vlastitog sina?”

Tišina pada između nas kao težak pokrivač. Čujem samo tiho predenje naše mačke Lune koja se sklupčala na prozorskoj dasci, nesvjesna oluje koja se odvija u našoj obitelji.

“Ivane, nije to tako…” pokušavam objasniti, ali riječi mi zapinju u grlu. Sjećam se svih onih noći kad sam ga ljuljala dok je imao temperaturu, svih školskih priredbi na kojima sam plakala od ponosa, svih njegovih snova koje sam podržavala čak i kad su mi se činili nerealni.

Ali sada smo Željko i ja umorni. Prošli smo kroz toliko toga – njegovu nezaposlenost, moju bolest prije par godina, Željkovu operaciju srca… I svaki put smo izvlačili posljednje kune iz džepa da pomognemo Ivanu ili sebi. Sada više nemamo snage ni mogućnosti.

Ivan uzima jaknu s vješalice i bez riječi izlazi iz stana. Vrata zalupaju tako jako da Luna skoči i pobjegne pod krevet. Željko uzdahne i pogleda me očima punim tuge.

“Jesmo li pogriješili?” pita tiho.

Ne znam što da mu odgovorim. Osjećam se kao najgora majka na svijetu. Znam da Ivan nije loš čovjek – samo je izgubljen u ovom svijetu koji ga stalno gura prema dnu. Ali što ako mu ovim odbijanjem zauvijek zatvorim vrata? Što ako nas više nikad ne nazove?

Sljedećih dana Ivan se ne javlja. Ne odgovara na poruke ni pozive. Ja ne spavam noćima, vrtim po glavi sve moguće scenarije – što ako mu se nešto dogodilo? Što ako je ostao bez stana? Što ako mu je ovo bila posljednja nada?

Željko pokušava biti racionalan: “Moramo ga pustiti da odraste. Ne možemo ga cijeli život spašavati.” Ali ja znam da roditeljsko srce ne poznaje granice ni logiku.

Jedne večeri sjedim sama u kuhinji kad zazvoni mobitel. Ivanova poruka: “Dobro sam. Našao sam privremeni posao. Ne brinite za mene.” Suze mi naviru na oči – od olakšanja i tuge istovremeno.

Nekoliko dana kasnije dolazi na kavu. Sjedi za stolom kao stranac, ali ipak moj sin. “Znam da vam nije lako,” kaže tiho. “Ali shvatio sam da moram sam rješavati svoje probleme. Hvala što ste me pustili da padnem – možda ću sad napokon naučiti hodati bez štaka.”

Željko ga zagrli, a ja mu stisnem ruku tako jako kao da ga više nikad neću pustiti.

Ali još uvijek me proganja pitanje: Jesam li dobra majka ako sam svom djetetu rekla ‘ne’? Gdje je granica između ljubavi i razuma? Možda vi znate odgovor bolje od mene.