Kad ljubav postane teret: Priča o snahi, sinu i neizgovorenim očekivanjima
“Ne mogu više, Amira. On samo sjedi pred televizorom, a ja radim sve!” Lejlin glas drhti kroz slušalicu, a ja osjećam kako mi srce tone. Sjedim za kuhinjskim stolom, gledam kroz prozor u prazno dvorište i pitam se gdje sam pogriješila. Moj sin, Adnan, bio je uvijek dobar dečko. Pomagao mi je dok je bio mali, znao je skuhati kavu, usisati stan, čak i oprati suđe kad bi ga zamolila. Ali sada, kad je sa svojom ženom, kao da je sve to nestalo.
“Lejla, dušo, znam da ti nije lako. Ali sjećaš se što sam ti govorila kad ste se tek vjenčali? Nemoj mu sve raditi. Muškarci su takvi – ako im jednom popustiš, naviknu se.”
S druge strane čujem samo tiho jecanje. “Znam, Amira. Ali nisam htjela svađu. Mislila sam, proći će ga to, naviknut će se… Ali sad je još gore. Dođem s posla umorna, a on ni da pita treba li što pomoći. Samo mobitel i televizor.”
Osjećam kako me preplavljuje krivnja. Možda sam ja kriva što ga nisam bolje naučila. Možda sam previše popuštala kad je bio mali, kad mu je otac otišao i ostavila nas same. Htjela sam mu olakšati život, biti mu i otac i majka. Sad se pitam jesam li ga time učinila nesposobnim za pravi život.
“Jesi li mu rekla kako se osjećaš?” pitam oprezno.
Lejla uzdahne. “Jesam. Kaže da pretjerujem, da nije ništa strašno ako ja operem suđe ili skuham ručak. Kaže da on radi svoj posao i da je umoran kad dođe kući. Ali i ja radim! I ja sam umorna!”
Sjetim se svoje mladosti u Sarajevu, kad sam s pokojnim mužem dijelila sve – i brige i poslove po kući. Nije bilo lako, ali znali smo da smo tim. Danas kao da su svi sami za sebe.
Navečer sjedim sama u stanu i vrtim Lejline riječi po glavi. Ne mogu zaspati. Zovem Adnana sutradan.
“Sine, kako si?” pitam ga nježno.
“Dobro sam, mama. Što ima?”
“Ništa posebno… Samo sam te htjela pitati – pomažeš li Lejli oko kuće? Znaš da nije lako kad oboje radite.”
Osjetim kako mu glas postaje hladan. “Mama, molim te, nemoj se miješati. Lejla stalno nešto prigovara. Nikad joj ništa nije dosta. Dođem umoran s posla, a ona odmah s vrata – ovo nisi napravio, ono nisi pomogao… Pa nisam rob!”
Osjetim kako mi suze naviru na oči. “Sine, nije ti ona neprijatelj. Zajedno ste u svemu tome. Sjeti se kako smo mi živjeli…”
“Mama, molim te! Ne želim više o tome pričati.” Prekida razgovor.
Ostajem sama s tišinom i osjećajem nemoći. S jedne strane Lejla koja traži pomoć i razumijevanje, s druge Adnan koji se povlači u sebe i ne želi čuti ništa osim vlastitih potreba.
Dani prolaze, a napetost raste. Lejla mi šalje poruke: “Ne znam koliko još mogu ovako.” Adnan me izbjegava.
Jedne subote odlučujem otići kod njih bez najave. Ulazim u stan – Lejla sjedi za stolom s crvenim očima, Adnan na kauču bulji u mobitel.
“Dobar dan,” kažem tiho.
Lejla ustaje i grli me kao dijete koje traži zaštitu. Adnan samo promrmlja: “Bok, mama.”
Sjednem za stol i gledam ih oboje. “Djeco moja, moramo razgovarati. Ovo više nema smisla. Vi ste obitelj, a ponašate se kao stranci.” Lejla spušta pogled, Adnan nervozno tapka po stolu.
“Adnane,” kažem mu nježno ali odlučno, “sjećaš li se kad si bio mali pa si mi pomagao oko svega? Znaš li koliko mi je to značilo? Zajedništvo nije samo riječ – to su djela svaki dan.” On šuti.
Lejla briše suze i šapće: “Samo želim da budemo tim… Da znam da nisam sama u svemu ovome.” Adnan uzdahne: “Nisam znao da ti je toliko teško… Mislio sam da pretjeruješ.” Lejla ga pogleda kroz suze: “Ne pretjerujem. Samo želim partnera, ne još jedno dijete o kojem moram brinuti.”
Tišina traje dugo. Osjećam kako mi srce puca zbog njih oboje.
“Možda sam vas oboje razmazila,” kažem kroz smijeh koji skriva tugu. “Ali još nije kasno da naučite biti tu jedno za drugo.” Pogledaju me kao djeca koja prvi put shvaćaju težinu svojih postupaka.
Odlazim iz stana s osjećajem olakšanja ali i straha – hoće li išta biti bolje? Hoće li moj sin shvatiti što znači biti odgovoran muž? Hoće li Lejla pronaći snagu da traži ono što zaslužuje?
Ponekad se pitam – gdje prestaje majčina ljubav, a počinje odgovornost svakog od nas za vlastitu sreću? Jesmo li svi mi žrtve svojih navika ili možemo naučiti biti bolji – za sebe i one koje volimo?