Kad me kćerka zamolila za pomoć – Sedam dana koje su promijenile sve
“Mama, možeš li doći na tjedan dana? Stvarno mi trebaš.” Glas moje kćerke Lane bio je tih, gotovo slomljen, dok sam stajala u kuhinji i gledala kroz prozor na kišni zagrebački dan. Nisam je pitala zašto, nisam imala srca. Samo sam spakirala torbu i sjela na prvi autobus iz Osijeka.
Prva večer kod Lane bila je tiha. Unuk, mali Filip, već je spavao, a ona je sjedila za stolom, zureći u šalicu čaja. “Sve je u redu, mama. Samo sam umorna,” rekla je, ali oči su joj bile crvene. Nisam htjela pritiskati, ali osjećala sam da nešto nije u redu. Njezina svekrva, gospođa Jasmina, često je dolazila nenajavljeno, a zet Dario je radio do kasno. U zraku je visila neka napetost, kao da svi hodamo po jajima.
Drugi dan, dok sam spremala doručak, Lana je tiho ušla u kuhinju. “Mama, možeš li danas pokupiti Filipa iz vrtića? Ja imam sastanak s Darijevom učiteljicom.” Pogledala sam je iznenađeno. “Zar Dario ima problema u školi?” Lana je slegnula ramenima. “Nije važno. Samo… molim te, nemoj ništa pitati.”
Popodne sam otišla po Filipa. Držao me za ruku i pričao o dinosaurima, ali kad sam ga pitala voli li školu, samo je slegnuo ramenima. “Tata viče na mamu kad misli da ja ne slušam,” šapnuo je. Srce mi se steglo. Nisam znala što reći.
Treće večeri Lana je sjela kraj mene na kauč. “Mama, ne mogu više. Dario je sve gori. Viče, nervozan je, stalno nešto prigovara. Ne znam što da radim. Bojim se da će Filip sve to upiti.” Pogledala me, oči su joj bile pune suza. “A Jasmina samo dolazi i govori mi kako sam loša majka, kako ništa ne radim kako treba.”
“Lana, moraš razgovarati s Dariom. Ne možeš ovako živjeti,” rekla sam tiho. Ona je odmahnula glavom. “Pokušala sam. On kaže da sam ja kriva za sve. Da sam preosjetljiva. Da dramatiziram.”
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam tišinu stana, zvukove tramvaja u daljini, i razmišljala o svom braku s Laninim ocem, pokojnim Ivanom. I ja sam godinama šutjela, trpjela njegove izljeve bijesa, uvjeravala sebe da je to normalno. Nisam htjela da Lana ponovi moje greške.
Četvrtog dana Jasmina je došla bez najave. “Vidim da ste vi opet ovdje, gospođo Marija,” rekla je hladno. “Lana treba naučiti biti samostalna. Previše je razmažena. Dario je pod stresom zbog posla, a ona samo kuka.”
“Možda bi joj trebalo više podrške, a manje kritika,” odgovorila sam mirno, ali u meni je ključalo. Jasmina je frknula i otišla u sobu s Filipom.
Te večeri Lana i Dario su se posvađali. Čula sam ih kroz zatvorena vrata. “Ne mogu više ovako!” vikala je Lana. “Ne želim da Filip odrasta u ovakvoj atmosferi!” Dario je odgovorio tiho, ali hladno: “Ako ti ne paše, idi svojoj mami.”
Lana je izašla iz sobe, tresući se od suza. Sjela je kraj mene i šaptala: “Ne znam što da radim. Bojim se otići, ali još više se bojim ostati.”
Peti dan sam sjela s njom za stol. “Lana, ja sam ti uvijek govorila da moraš biti jaka. Ali nisam ti rekla koliko je teško biti sam. Ako odlučiš otići, ja ću biti uz tebe. Ako odlučiš ostati, isto ću biti tu. Ali moraš misliti na sebe i na Filipa.”
Lana je šutjela dugo, a onda je prvi put nakon dugo vremena zagrlila me kao dijete. “Hvala ti, mama. Bojala sam se da ćeš me osuđivati.”
Šestog dana Dario je došao ranije kući. Sjeli smo svi za stol, atmosfera je bila ledena. “Marija, možda bi bilo bolje da se vratiš u Osijek. Lana i ja ćemo riješiti svoje probleme sami,” rekao je. Pogledala sam ga ravno u oči. “Dario, ja sam ovdje zbog svoje kćeri i unuka. Ako ti to smeta, žao mi je, ali ne idem nigdje dok Lana ne odluči što želi.”
Te noći Lana je donijela odluku. “Mama, želim da mi pomogneš pronaći stan. Ne mogu više ovako. Filip i ja ćemo otići.”
Sedmog dana, dok smo pakirale stvari, Filip je došao do mene i šapnuo: “Baka, hoće li sad mama biti sretna?” Zagrlila sam ga i obećala mu da ćemo se truditi.
Kad smo izašle iz stana, Lana je pogledala prema prozoru i tiho rekla: “Možda sam slaba, ali više ne želim biti nesretna.”
Sada, dok sjedim u malom stanu s Lanom i Filipom, pitam se: Koliko nas još živi u tišini, bojeći se promjene? Je li hrabrost otići ili ostati – ili je hrabrost priznati sebi što nam treba?