Kad Rođenje Sina Nije Dovoljno: Priča o Baki, Unuku i Neizrečenim Očekivanjima
“Opet muško? Zar ti ne znaš ništa drugo napraviti?” bakine riječi zarežu kroz tišinu sobe kao nož kroz maslac. Držim malenog Leona u naručju, tek nekoliko sati starog, a već osjećam težinu svijeta na svojim ramenima. Suze mi naviru na oči, ali ih gutam, ne želim da ih ona vidi. Moj muž, Dario, stoji pored mene, zbunjen i povrijeđen, ali previše ponosan da bi išta rekao svojoj majci.
Baka Mara, njegova majka, uvijek je bila žena od riječi – i od očekivanja. Godinama je pričala kako će jednog dana imati unuku kojoj će plesti džemperiće, vezati pletenice i prenositi svoje recepte za pitu od jabuka. Kada sam prvi put ostala trudna, svi su nagađali spol djeteta. “Bit će curica, osjećam to u kostima!” govorila je Mara s osmijehom. Kad se rodio naš prvi sin, Filip, nije skrivala razočaranje, ali se tješila: “Ma dobro, drugi put će biti djevojčica.”
Sada, nakon drugog poroda, njezino lice je tvrdo kao kamen. “Ivana, znaš li ti koliko sam ja sanjala o unuci? Sve moje prijateljice imaju unuke, samo ja dva unuka! Što ću ja s njima?”
Pogledam Darija, ali on samo spušta pogled. Osjećam se izdano. Zar je moguće da ljubav prema djetetu ovisi o njegovom spolu? Leon je još uvijek crvenkast i sitan, a već nije dovoljno dobar za svoju baku.
Dani prolaze u sjeni bakine šutnje. Dolazi u posjetu, ali ne donosi poklone kao što je donijela Filipu kad se rodio. Ne uzima Leona u naručje. Samo sjedi na rubu kreveta i uzdiše.
Jednog dana, dok Leon spava, Filip se igra autićima na podu. Baka Mara ulazi i pogleda me preko naočala. “Ivana, možda nisi dovoljno pokušala. Znaš li da su žene odgovorne za spol djeteta? Tako su mi rekli u selu.”
Osjećam kako mi krv vrije. “Maro, molim vas… To nije istina. I zar nije važnije da su djeca zdrava?”
Ona odmahne rukom. “Zdrava jesu, ali… znaš ti mene. Ja sam odrasla s četiri sestre. Uvijek sam željela djevojčicu u kući. S dečkima nemaš što pričati kad ostariš.”
Te riječi me pogode dublje nego što bih priznala. Počinjem sumnjati u sebe kao majku. Jesam li podbacila jer nisam rodila djevojčicu? Dario šuti i sve češće odlazi na posao ranije nego inače.
Jedne večeri, dok Leon neutješno plače zbog grčeva, a Filip traži moju pažnju, osjećam se potpuno sama. Zovem svoju mamu u Mostar. “Mama, zašto je sve tako teško? Zašto me Mara ne može prihvatiti?”
Moja mama uzdahne: “Ivana, ljudi nose svoje tuge i razočaranja kroz život. Nije do tebe ni do djece. Pusti je neka tuguje za svojim snovima, ali ti voli svoje sinove najviše na svijetu.”
Ali kako voljeti kad te stalno podsjećaju da nisi ispunila tuđu želju?
S vremenom se napetost samo gomila. Filip počinje primjećivati da baka više voli pričati o curicama iz susjedstva nego o njemu ili Leonu. Jednog dana pita me: “Mama, zašto baka ne voli mene i Leona kao što voli onu malu Saru iz zgrade?”
Srce mi se slama. “Baka vas voli na svoj način”, lažem mu kroz zube.
Dario napokon puca kad ga Mara pred nama upita: “Hoćete li pokušati još jednom? Treća sreća! Možda bude curica!”
“Mama! Dosta! Zar ti nije dosta što imamo dvoje zdrave djece? Zar ti nije dosta što Ivana ne spava noćima? Zar ti nije dosta što Filip već misli da nije dovoljno dobar?” vikne Dario.
Mara se povlači u sebe i odlazi bez riječi.
Nakon toga više ne dolazi tako često. Kad dođe, sjedi tiho i gleda kroz prozor. Ponekad donese nešto slatko za djecu, ali nikad ne ostane dugo.
Jednog dana Filip donosi crtež iz vrtića – nacrtao je cijelu obitelj: mene, Darija, sebe i Leona… ali bake nema na slici.
“Zašto nisi nacrtao baku?” pitam ga.
Slegne ramenima: “Zato što ona uvijek želi nekog drugog.”
Te večeri plačem dugo nakon što svi zaspu.
Godine prolaze i Leon raste u veselog dječaka koji obožava nogomet i crtanje. Filip postaje zaštitnički nastrojen brat. Mara stari i sve češće spominje kako joj je žao što nije više vremena provela s unucima dok su bili mali.
Jednog dana me pogleda dok pijemo kavu na balkonu: “Ivana… možda sam bila previše tvrdoglava. Ali znaš… teško je pustiti snove koje nosiš cijeli život.” Kimnem glavom, ali rana ostaje.
Pitam se – koliko nas živi pod teretom tuđih očekivanja? Koliko puta ljubav prema djeci ili unucima bude zatrovana time što nisu ono što smo zamišljali? Možemo li ikada naučiti voljeti bez uvjeta?