Kad se sin vrati kući: Srce između ljubavi i granica
“Mama, mi ćemo ipak doći za vikend. Sve smo dogovorili s Mirelinim roditeljima, a i djeca su uzbuđena. Znaš, teško nam je, stanarina je otišla u nebo, a ti si uvijek govorila da je ovo i moj dom…” Ivanov glas mi još odzvanja u ušima. Stojim nasred dnevnog boravka, gledam kroz prozor na vrt koji sam godinama uređivala s mužem Damirom, i osjećam kako mi se srce steže.
Damir sjedi za stolom, lista novine, ali vidim da ga svaka riječ boli. “Što ćemo, Ljiljana? Ne možemo reći ne. On je naš sin. I on će ionako naslijediti pola kuće kad nas ne bude…”
“Znam, Damire, ali… Jesmo li mi spremni opet dijeliti kupaonicu? Kuhinju? Slušati dječju graju svako jutro? Ja sam navikla na tišinu. Na svoj red. Na svoj mir.”
Damir uzdahne, pogleda me preko naočala. “Nije lako ni njima. Znaš kakva je situacija danas. Plaće male, stanovi skupi. A i Mirela… Ona nikad nije bila zadovoljna onim što ima. Sjećaš se kad su kupili onaj stari ormar pa ga je odmah htjela zamijeniti?”
Sjećam se. Sjećam se svega. Sjećam se i kako sam kao mlada snaha dolazila u ovu kuću, kako me svekrva gledala ispod oka kad bih nešto pomaknula ili promijenila. Zaklela sam se tada da ću biti drugačija. Ali sada, kad je moj red, osjećam isti strah – strah da će mi netko uzeti ono malo što sam stvorila za sebe.
Vikend dolazi prebrzo. Ivan parkira auto ispred kuće, djeca istrčavaju van, vrište od sreće jer će imati “baku i djeda svaki dan”. Mirela izlazi zadnja, s onim svojim umornim osmijehom.
“Hvala vam što ste nas primili,” kaže tiho dok unosimo kofere.
“Ma naravno,” odgovaram automatski, ali već osjećam kako mi se grlo steže.
Prva večer prolazi u kaosu – djeca trče po hodniku, Ivan pokušava složiti njihove stvari u ormar u gostinskoj sobi, Mirela već pita gdje može staviti svoj blender jer “djeca piju samo smoothie za doručak”.
Damir i ja sjedimo kasno navečer u kuhinji.
“Ljiljana, jesi li dobro?”
“Ne znam… Osjećam se kao gost u vlastitoj kući.”
Sljedećih dana napetost raste. Djeca su svuda – igračke po dnevnom boravku, crteži na frižideru, vrištanje iz kupaonice jer je mlađi sin prosuo šampon po podu. Mirela stalno nešto preuređuje – premješta stolice, predlaže da maknemo stare zavjese jer su “preteške i mirišu na vlagu”.
Jedne večeri, dok perem suđe, Mirela ulazi u kuhinju.
“Ljiljana, možemo li razgovarati? Znaš… Mislim da bi bilo bolje da djeca spavaju u vašoj sobi jer je veća. Nama bi ostala gostinska soba. Ionako vi imate naviku ustajati rano…”
Osjećam kako mi krv navire u lice.
“Mirela, to je naša spavaća soba. Mi smo navikli na svoj raspored…”
Ona slegne ramenima.
“Samo sam predložila. Znaš kako je s djecom…”
Te noći ne mogu zaspati. Damir hrče pored mene, a ja gledam u strop i pitam se gdje sam pogriješila. Jesam li previše popuštala Ivanu? Jesmo li ga razmazili? Ili je ovo jednostavno sudbina svih roditelja danas – da na kraju života opet dijele sve što imaju?
Sljedeće jutro Ivan sjedi za stolom s glavom u rukama.
“Mama, znam da ti nije lako. Ali stvarno nemamo gdje. Ako nam ne pomognete, morat ćemo otići u Njemačku. Tamo barem nude stanove za obitelji…”
Pogledam ga i srce mi se slama. Znam da bi otišao bez pogovora – kao što su otišli mnogi naši susjedi, kao što su otišla djeca moje sestre Vesne.
“Ivane, ovo je tvoj dom. Ali moraš razumjeti da ni nama nije lako. Mi smo stari ljudi. Treba nam mir…”
On šuti, a ja osjećam kako se zid između nas diže svakim danom sve više.
Nedjelja popodne – svi smo za stolom. Djeca se svađaju oko igračke, Mirela gleda u mobitel, Damir pokušava čitati novine.
“Možda bismo mogli dogovoriti neka pravila,” kažem tiho.
Mirela podigne pogled.
“Kakva pravila?”
“Na primjer… Da svi imamo svoje vrijeme u kupaonici. Da ne mijenjamo stvari bez dogovora. Da poštujemo tuđi prostor…”
Ivan uzdahne.
“Mama, znam da ti nije lako. Ali ovo je privremeno… Samo dok ne skupimo za svoj stan ili dok ne dobijem bolji posao…”
Privremeno. Ta riječ odzvanja mi u glavi kao kletva i utjeha istovremeno.
Dani prolaze, a ja učim živjeti s kaosom. Ponekad uhvatim Ivana kako gleda stare slike iz djetinjstva i vidim tugu u njegovim očima – možda mu je još teže nego meni.
Jedne večeri sjedim sama na terasi dok svi spavaju. Gledam zvijezde iznad našeg vrta i pitam se:
Jesmo li mi roditelji danas osuđeni na to da nikad ne dobijemo svoj mir? Je li ljubav prema djeci uvijek važnija od vlastite sreće?