Kad smo djecu ostavili kod mame: Noć kad je sve puklo
“Mama, molim te, dođi po mene… Ne želim biti ovdje više!” Glas mog sina, Emira, drhtao je kroz slušalicu. Sat je bio skoro ponoć, a ja sam sjedila u autu ispred zgrade, pokušavajući doći do daha nakon još jedne iscrpljujuće svađe s Damirom. U tom trenutku, kroz glavu mi je prošlo sve – od prvog dana kad smo odlučili kupiti stan na kredit, do ove noći kad se činilo da se cijeli naš svijet raspada.
Damir je sjedio pored mene, šutke gledajući kroz prozor. Zrak u autu bio je težak, pun neizrečenih riječi i starih zamjerki. “Ne možemo ga sada vratiti kući, Amra. Znaš da tvoja mama nije dobro, ali…” zastao je, a ja sam ga prekinula.
“Ali što? Da ga ostavimo tamo dok se ne slomi? Da se pravi da je sve u redu? Damire, on ima devet godina!”
Sve je počelo prije šest mjeseci. Živjeli smo kod mojih roditelja u Sarajevu, u stanu od šezdeset kvadrata. Bilo nas je previše pod jednim krovom: moji roditelji, Damir, ja i naša djeca – Emir i mala Lejla. Svakodnevne sitnice pretvarale su se u velike svađe. Moja mama, Jasmina, stalno je prigovarala Damiru kako ništa ne pomaže po kući, a moj otac, Senad, nije mogao podnijeti dječju buku dok gleda dnevnik.
Jedne večeri, nakon što je Lejla razbila šalicu i Emir prosuo sok po tepihu, mama je eksplodirala: “Ovo više nema smisla! Ili vi idete ili ja!” Damir me pogledao pogledom koji nisam vidjela godinama – pogledom punim umora i očaja.
Te noći smo prvi put ozbiljno razgovarali o kreditu. “Amra, možemo mi to. Naći ću još jedan posao ako treba. Samo da imamo svoj mir,” govorio je Damir dok smo ležali budni do jutra. Srce mi je bilo puno nade i straha istovremeno.
Našli smo mali stan na Grbavici. Bio je skučen, ali sunčan i imao balkon s pogledom na park. Banka nam je odobrila kredit pod uvjetima koji su nam se tada činili podnošljivima. Prva rata – 900 KM mjesečno – bila je ogroman zalogaj za nas dvoje s prosječnim plaćama. Ali vjerovali smo da će nam mir biti vrijedan svake marke.
Prvih nekoliko tjedana bilo je kao san. Djeca su trčala po praznom stanu, crtala po zidovima jer još nismo imali namještaj. Navečer bismo sjedili na podu i jeli pizzu iz kartonske kutije. Smijali smo se i planirali kako ćemo urediti svaki kutak.
Ali onda su stigli računi. Struja, voda, grijanje – sve je bilo skuplje nego što smo navikli. Damir je počeo raditi prekovremeno u skladištu, a ja sam uzela dodatne smjene u apoteci. Djeca su sve češće ostajala kod moje mame jer nismo stizali na vrijeme iz posla.
Jedne subote popodne, dok sam slagala rublje, Emir mi je prišao tiho: “Mama, zašto tebe i tatu više nema kući? Zašto se stalno svađate?” Nisam znala što da mu kažem. Osjetila sam knedlu u grlu i samo ga zagrlila.
S vremenom su se naše svađe pojačale. Damir je bio iscrpljen, ja nervozna. Počeli smo jedno drugo kriviti za sve – za kredit, za umor, za to što više nemamo vremena ni za sebe ni za djecu.
Vrhunac je bio te večeri kad smo odlučili djecu ostaviti kod mame da barem jednu noć prespavamo bez brige. “Možda nam treba malo mira da se prisjetimo zašto smo sve ovo radili,” rekla sam Damiru dok smo pakirali stvari za djecu.
Ali mir nije došao. Umjesto toga, čim smo stigli kući, počela je nova svađa oko novca. Damir je bacio fascikl s računima na stol: “Ovo nije život! Samo brojimo marke i dani prolaze!”
Nisam imala snage ni plakati više. Samo sam sjedila i gledala kroz prozor dok su svjetla automobila prolazila ispod našeg balkona.
I onda je zazvonio telefon. Emir je plakao s druge strane linije: “Mama, Lejla plače cijelu noć… Baka viče na nas… Molim te, dođi po nas!”
U tom trenutku sve moje brige o kreditima i računima nestale su. Ostala je samo bol što sam izdala vlastito dijete zbog snova o boljem životu.
Damir i ja smo šutke sjeli u auto i vozili prema maminom stanu. U liftu sam ga pitala: “Jesmo li pogriješili? Jesmo li trebali ostati svi zajedno pa makar bilo tijesno?”
Nije odgovorio. Samo me pogledao očima punim tuge.
Kad smo stigli, mama nas je dočekala na vratima sva izbezumljena: “Ne mogu ja ovo više! Djeca su nemoguća! Lejla ne prestaje plakati! Emir neće ni jesti!”
Uzela sam djecu u naručje i osjetila kako mi srce puca na pola. Emir me čvrsto zagrlio: “Mama, obećaj da više nećemo spavati kod bake…”
Te noći nismo spavali. Damir i ja sjedili smo u kuhinji dok su djeca napokon zaspala u svom krevetu. Tišina između nas bila je glasnija od svih naših svađa.
Sada, mjesecima kasnije, još uvijek otplaćujemo kredit i borimo se s istim problemima – ali više nikad nismo ostavili djecu kod mame preko noći. Naučili smo da mir ne dolazi s kvadratima ili novcem nego s onim što nosimo u sebi i kako čuvamo jedni druge.
Ponekad se pitam: Jesmo li trebali žrtvovati mir svoje djece zbog vlastitih snova? Ili smo jednostavno pokušavali preživjeti kao svi drugi? Što biste vi učinili na našem mjestu?