Kad su se moj sin i snaha doselili pored mene, vjerovala sam u sretan kraj – ali onda sam otkrila njenu pravu narav
“Ne mogu više ovako, mama!” Ivan je stajao na pragu, pogleda punog očaja, dok je Lejla u pozadini nervozno lupala vratima ormara. Bilo je to tek mjesec dana nakon što su se doselili u kuću do naše, a ja sam već osjećala kako mi srce tone. Sanjala sam o tome godinama – Ivan, moj jedini sin, i njegova supruga, tu, odmah pored mene. Zamišljala sam nedjeljna ručkove, smijeh unučadi, miris pite iz pećnice koji se širi dvorištem. Ali stvarnost je bila daleko od mojih snova.
Sve je počelo još dok su štedjeli za kuću. Lejla je uvijek bila ljubazna, nasmijana, čak bi mi donijela kafu kad bi svratila s Ivanom. “Vi ste mi kao druga mama,” govorila bi. Nisam ni slutila da iza tog osmijeha stoji nešto drugo. Kad su konačno kupili kuću pored naše, osjećala sam se blagoslovljeno. “Sad ćemo biti prava obitelj,” rekla sam Ivanu dok smo zajedno unosili njihove kutije.
Ali već prve sedmice nešto nije štimalo. Lejla je izbjegavala svaki razgovor sa mnom. Kad bih ponudila pomoć oko raspremanja, odbijala je s hladnim osmijehom. “Sve ćemo sami, hvala vam.” Ivan je bio napet, ali šutio je. Pripisivala sam to stresu zbog selidbe.
Jednog dana, dok sam zalijevala cvijeće ispod njihove terase, čula sam kako Lejla viče na Ivana:
“Zašto si opet bio kod svoje mame? Zar ti nije dosta što stalno visiš tamo? Hoćeš li ikad odrasti?”
Zastala sam s kantom u ruci. Nikad nisam čula da netko tako razgovara s mojim sinom. Srce mi se steglo, ali nisam htjela ulaziti u njihov prostor. Možda je samo loš dan, tješila sam samu sebe.
No, situacija se pogoršavala. Lejla je počela izbjegavati i mene i mog muža Antu. Kad bismo ih pozvali na ručak, uvijek bi imala izgovor: “Imamo planove”, “Umorni smo”, “Možda drugi put”. Ivan bi dolazio sam, sjedio za stolom i šutio. Oči su mu bile crvene od neprospavanih noći.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, začula sam tiho kucanje na vratima. Bio je to Ivan.
“Mama… ne znam što da radim. Lejla stalno govori da si ti kriva što nemamo mira. Kaže da se miješaš u naš brak… A ja samo želim da budemo svi zajedno kao prije.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Sine, nikad ne bih željela biti teret vama. Samo želim da ste sretni.”
Ivan je slegnuo ramenima: “Ne znam više ni što znači sreća.”
Nisam spavala te noći. Razmišljala sam o svemu – o tome kako sam ga odgajala sama dok je Ante radio u Njemačkoj, o svim žrtvama koje sam podnijela da mu pružim bolji život. I sad kad je konačno tu, kad smo svi zajedno, osjećam se kao uljez u vlastitoj obitelji.
Sljedećih tjedana Lejla je postajala sve hladnija. Počela je ogovarati mene po selu – čula sam od susjede Mirele da govori kako sam “previše kontrolirajuća” i da “ne zna gdje joj je kraj”. Ljudi su me počeli gledati ispod oka na pijaci.
Jednog popodneva, dok sam nosila kolače koje sam ispekla za njih dvoje, Lejla mi je otvorila vrata i rekla:
“Ne trebate nam ništa donositi. Nismo djeca. Ako nešto trebamo, javit ćemo vam se sami.”
Stajala sam na pragu s tacnom u rukama, osjećajući se kao prosjak pred vlastitim djetetom.
Ivan me kasnije nazvao:
“Mama, nemoj zamjeriti Lejli… Ona ima svoje razloge…”
“Kakve razloge? Što sam joj učinila?”
“Kaže da si previše prisutna… Da ne može disati od tebe…”
Tada sam prvi put osjetila pravi bijes prema njoj – ali i prema sebi jer nisam znala gdje sam pogriješila.
Počela sam se povlačiti. Više ih nisam zvala na ručak, nisam nosila kolače niti nudila pomoć. Ante je šutio – on nikad nije znao kako razgovarati o osjećajima.
Jednog dana Ivan je došao sav slomljen:
“Mama… Lejla želi da preselimo dalje od vas. Kaže da ne može više ovako…”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
“Sine… Zar smo ti toliko teret? Zar ti više ništa ne značimo?”
Ivan je plakao kao dijete koje sam nekad tješila zbog ogrebanog koljena.
Na kraju su otišli – preselili su u drugi grad. Kuća do naše opet je prazna.
Svaki dan gledam kroz prozor i pitam se: Jesam li stvarno bila previše prisutna? Ili je ona jednostavno željela sve za sebe? Gdje prestaje majčina ljubav i počinje miješanje? Može li obitelj preživjeti kad netko odluči zatvoriti vrata?
Što vi mislite – jesam li pogriješila ili je ovo cijena koju plaćamo za ljubav prema djeci?