Kad ti svekrva donese kantu preraslih krastavaca: Ljeto u sjeni obiteljskih usporedbi
“Evo ti, Amra, za zimnicu. Znam da voliš praviti turšiju, pa sam ti donijela krastavce iz vrta,” rekla je svekrva, spuštajući tešku kantu na pločice mog hodnika. Znoj joj se cijedio niz čelo, ali osmijeh joj nije silazio s lica. Pogledala sam u kantu – krastavci su bili ogromni, prežuti, neki već mekani na dodir. U tom trenutku, kroz otvorena vrata čula sam kako šogorica Ivana veselo zahvaljuje: “Joj, hvala vam puno, baš su mali i lijepi!” Pogledala sam prema dvorištu – svekrva joj je predala urednu košaru savršenih, sitnih krastavaca, onih kakve svi žele za zimnicu.
Osjetila sam kako mi nešto gori u prsima. “Hvala, mama,” promrmljala sam, pokušavajući prikriti razočaranje. Svekrva me pogledala preko ramena: “Znaš, ti si uvijek znala što napraviti s onim što nitko drugi ne bi. Ivana voli kad je sve po špagi.” Zatvorila sam vrata za njom i ostala stajati u hodniku, zureći u tu kantu kao da mi je netko ostavio vreću kamenja.
Muž Emir je sjedio u dnevnoj sobi, gledao utakmicu i nije ni primijetio što se dogodilo. “Emire, jesi li vidio što nam je tvoja mama donijela?” pitala sam ga, pokušavajući zvučati ravnodušno. “Ma pusti sad to, Amra, znaš kakva je ona. Uvijek nekome nešto podvali,” odgovorio je bez da pogleda prema meni.
Ali meni nije bilo svejedno. Osjećala sam se kao da sam opet ona mala djevojčica iz Zenice kojoj su uvijek govorili da nije dovoljno dobra. Sjetila sam se svih onih puta kad bi me uspoređivali s drugima – “Pogledaj Sabinu, kako je uredna!”, “Zašto ne možeš biti kao Aida?” – i sad opet, odrasla žena, majka dvoje djece, osjećam istu bol.
Navečer sam nazvala mamu. “Znaš li što mi je svekrva danas napravila? Donijela mi je kantu preraslih krastavaca! A Ivani one male, savršene!” Mama se nasmijala: “Ma pusti to, dijete moje. Nije vrijedno tvojih živaca. Ti si uvijek znala iz ničega napraviti nešto dobro. Sjeti se kad si od onih starih jabuka napravila najbolju pitu u selu!”
Ali nije bilo samo do krastavaca. Bilo je do osjećaja da nikad nisam dovoljno dobra za tu obitelj. Da uvijek moram dokazivati svoju vrijednost – kroz zimnicu, kolače, čistu kuću. Da će me uvijek gledati kao onu koja nije njihova.
Sljedećih dana nisam mogla izbaciti tu scenu iz glave. Ivana je na Facebooku objavila sliku svojih savršenih krastavaca u staklenkama: “Prva zimnica ove godine! Hvala najboljoj svekrvi!” Komentari su se nizali: “Predivno!”, “Baš si sretnica!” Osjetila sam kako mi srce preskače od bijesa i srama.
U kuhinji sam gledala u one prerasle krastavce. Djeca su trčkarala oko mene, muž je opet bio na poslu do kasno. Pomislila sam: “Zašto uvijek ja dobijem ono što nitko ne želi? Zašto uvijek moram biti zahvalna na mrvicama?”
Ali onda sam se sjetila riječi svoje mame. Uzela sam nož i počela rezati krastavce na tanke ploške. Dodala sam luk, češnjak, malo ljute paprike i puno octa. Kuhinja se ispunila mirisom djetinjstva – onim mirisom kad smo svi sjedili za stolom i smijali se bez obzira na to što imamo.
Nekoliko dana kasnije bila je obiteljska večera kod svekrve. Svi su donijeli nešto svoje – Ivana svoje savršene krastavce u staklenkama s mašnicom, ja svoju veliku zdjelu salate od preraslih krastavaca. Svekrva je pogledala moju zdjelu i podigla obrve: “Što si to napravila?”
“Probajte,” rekla sam tiho.
Prvo su svi uzeli po malo iz pristojnosti. Onda su počeli tražiti još. Emir me pogledao s osmijehom: “Ovo je stvarno dobro!”
Ivana je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Morat ćeš mi dati recept. Moji su lijepi za oko, ali tvoji su bolji za pojesti.”
Svekrva je klimnula glavom: “Vidiš ti to… Amra uvijek napravi čudo od ničega.”
Te večeri, dok smo svi zajedno sjedili za stolom, shvatila sam nešto važno. Možda nikad neću biti njihova Ivana – savršena domaćica s Facebooka – ali imam nešto što nitko ne može oduzeti: sposobnost da iz onoga što drugi odbace napravim nešto vrijedno.
Kad su svi otišli kući, ostala sam sjediti na terasi s Emirem. Pogledao me i rekao: “Znaš da te volim baš takvu kakva jesi? Nije važno što drugi misle.” Pogledala sam u zvjezdano nebo i osjetila olakšanje kakvo dugo nisam.
Ponekad nas obični krastavci natjeraju da preispitamo vlastite granice i ljubav prema sebi. Možda nije važno što nam drugi daju – važno je što mi napravimo od toga.
Jeste li se ikada osjećali manje vrijedni zbog sitnica koje drugi rade? Kako vi nosite te usporedbe u obitelji?