Kad ti unuka postane cimerica: Priča o izgubljenom domu
“Bako, možeš li, molim te, ne ulaziti u moju sobu bez kucanja?” Ena je izgovorila te riječi tiho, ali odlučno, dok je skidala slušalice s ušiju. Stajala sam na pragu njene sobe, s tanjurom toplih palačinki koje sam joj ispekla, kao nekad kad je bila mala. U tom trenutku, osjećala sam se kao uljez u vlastitom stanu.
Nikada nisam mislila da ću doživjeti ovakvu tišinu među zidovima koje sam gradila s pokojnim mužem Ivanom. Kad je Ena predložila da živi kod mene dok studira na Filozofskom fakultetu, srce mi je zaigralo. Sjećam se dana kad je prvi put došla iz škole s crtežom na kojem smo nas dvije bile nasmijane, a ispod je pisalo: “Moja baka je najbolja na svijetu.” Tada sam vjerovala da će naš odnos ostati poseban zauvijek.
Ali sada… Sada mi se čini da sam joj samo smetnja. Ena ima svoj svijet – prijatelje s faksa, dečka kojeg nikad nisam upoznala, navike koje ne razumijem. Ponekad ostaje budna do kasno, smije se u slušalicu dok razgovara s nekim preko videopoziva. Ja ležim u krevetu i slušam kako joj glas odjekuje kroz zidove, a osjećam se kao duh.
“Ena, dušo, hoćeš li večerati sa mnom?” pitala sam jedne večeri dok je sjedila za laptopom.
“Bako, stvarno imam puno za učiti… Možeš li mi ostaviti nešto u frižideru?” ni ne podiže pogled.
Sjetila sam se kako smo nekad zajedno gledale serije na HRT-u, smijale se glupim reklamama i pile čaj od kamilice. Sada mi ostaje samo zvuk tipkovnice i povremeni miris parfema koji osjetim kad protrči kroz hodnik.
Jednog dana, dok sam slagala rublje, pronašla sam majicu koja nije bila njena. Srce mi je preskočilo – možda je to od tog dečka? Nisam imala hrabrosti pitati. Uvijek sam bila ona koja ne postavlja previše pitanja, ali sada me to guši. Osjećam se kao da više nemam pravo ni na znatiželju.
Moja sestra Marija me zove svako malo: “Pa što si očekivala? Djeca danas žive drugačije. Pusti je, neka ima svoj mir.”
Ali kako da pustim kad mi je ona jedina preostala? Sin mi živi u Njemačkoj, javlja se jednom mjesečno. Kćerka radi po cijele dane u Rijeci. Ena mi je bila posljednja prilika da ponovno osjetim obiteljsku toplinu.
Jedne subote, dok sam čistila kuhinju, Ena je došla s prijateljicom Lejlom. Smijale su se i pričale o nekakvom koncertu na Jarunu. Nisam ih htjela ometati pa sam otišla u svoju sobu. Kroz vrata sam čula kako Ena govori: “Ma moja baka je super, ali ponekad stvarno ne kuži… Zamisli, jutros me pitala gdje idem u subotu navečer!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Zar sam postala toliko strana vlastitoj unuci? Zar više nemam pravo ni pitati?
Navečer sam skupila hrabrost i sjela kraj Ene dok je gledala seriju na mobitelu.
“Ena, znaš… Znam da ti smetam ponekad. Samo bih voljela da malo više pričamo. Osjećam se usamljeno otkad si tu.”
Pogledala me iznenađeno. “Bako… Pa nisi sama, tu sam ja! Samo imam puno obaveza… Znaš kako je na faksu.”
“Znam, ali nekad mi se čini da si daleko kao i tvoj otac u Njemačkoj.”
Nije znala što reći pa je samo šutjela.
Tih dana počela sam razmišljati o tome da možda ja više nisam potrebna nikome. Možda bih trebala otići u dom za starije, pustiti Enu da živi svoj život bez mene. Ali onda se sjetim kako me grlila kad bi pala i ogrebala koljeno, kako bi mi donosila cvijeće iz parka i govorila: “Bako, ti si moje sunce.” Gdje je nestalo to dijete?
Jedne večeri, dok sam gledala stare albume, Ena je sjela kraj mene. “Bako… Mogu li pogledati slike?”
Listale smo zajedno fotografije iz mog djetinjstva, slike s mora u Makarskoj, Ivanov osmijeh na svadbi.
“Nisam znala da si bila tako lijepa kad si bila mlada!” nasmijala se Ena.
“Svi smo mi bili mladi jednom,” rekla sam tiho.
Te večeri razgovarale smo satima. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da me sluša. Pričala sam joj o svom prvom poslu u tekstilnoj tvornici, o tome kako smo Ivan i ja gradili ovaj stan ciglu po ciglu.
Ali već sutradan sve se vratilo na staro – Ena opet žuri, opet nema vremena.
Ponekad mislim da su naši svjetovi toliko različiti da se nikada više nećemo pronaći. Možda je to normalno? Možda svaka baka mora naučiti pustiti?
Ali kako pustiti kad ti srce svaki dan šapuće njeno ime?
Je li ovo sudbina svih nas koji starimo – da postanemo gosti u vlastitom domu? Ili još ima nade da pronađemo zajednički jezik s onima koje najviše volimo?