Kad tišina vrišti: Ivanina borba za novi početak
“Ivana, gdje je tata?” upitala me Lana dok sam pokušavala sakriti drhtanje ruku dok sam joj mazala kruh s paštetom. Pogledala sam je, njezine velike smeđe oči bile su pune straha, ali i nade. “Tata… tata je morao otići na put, ljubavi,” slagala sam, a glas mi je zadrhtao. Znala sam da me prozire, ali nisam imala snage reći istinu – da je Nenad nestao prije tri dana i da nitko nema pojma gdje je.
Telefon je šutio. Policija je slegnula ramenima: “Gospođo, odrasli ljudi ponekad samo odu.” Moja sestra Marija dolazila je svaki dan, donosila juhu i savjete koje nisam tražila. “Ivana, moraš biti jaka zbog djece. Možda se Nenad samo pogubio, znaš kakav je bio zadnjih mjeseci…”
Ali ja sam znala. Nenad nije bio tip koji bi samo otišao. Da, zadnjih mjeseci bio je nervozan, često bi kasno dolazio kući, mirisao na cigarete i znoj. Ali nikad nije ostavio Lanu i malog Dinu bez pozdrava. Nikad nije mene ostavio bez riječi.
Prve noći bez njega nisam spavala. Slušala sam tišinu stana u Novom Zagrebu, tišinu koja je urlala glasnije od bilo kakve svađe. Djeca su spavala u mom krevetu, stisnuta uz mene kao da ih mogu zaštititi od svega što dolazi. Ujutro sam gledala kroz prozor i pitala se kako ću platiti režije kad mi istekne porodiljni. Kako ću kupiti kruh kad nestane novca iz ladice?
Moja mama iz Osijeka zvala je svaki dan: “Ivana, dođi kući, ovdje si barem među svojima.” Ali nisam mogla otići. Ovdje su djeca išla u vrtić, ovdje sam imala prijateljice – ili sam barem mislila da imam. Kad su čule što se dogodilo, većina ih se povukla. “Javi ako što trebaš,” rekle bi, ali više nisu zvale.
Jedne večeri, kad su djeca zaspala, sjela sam za kuhinjski stol i gledala u praznu šalicu kave. Suze su mi tekle niz lice, ali nisam plakala zbog Nenada. Plakala sam jer sam se osjećala kao da nestajem zajedno s njim. Kao da me ova tišina proždire iznutra.
Marija je došla nenajavljeno. Sjela je nasuprot mene i rekla: “Ivana, moraš nešto poduzeti. Ne možeš samo čekati.”
“Što da radim? Da idem po kvartu i pitam ljude jesu li ga vidjeli? Da molim policiju da ga traže ozbiljnije? Da prodam prstenje i platim privatnog detektiva?”
“Ne znam,” šapnula je Marija. “Ali ne možeš ovako. Djeca te trebaju. Moraš naći posao. Moraš živjeti.”
Te noći odlučila sam – neću više čekati čudo.
Počela sam slati životopise svugdje: u trgovine, kafiće, čak i u školu gdje sam nekad radila kao učiteljica prije nego što sam ostala trudna s Dinom. Nitko nije odgovarao. Jedan dan mi je susjeda Azra rekla da traže čistačicu u obližnjem domu zdravlja.
“Nije to posao za tebe,” rekla je tiho, kao da me štedi.
“Sad je svaki posao za mene,” odgovorila sam.
Prvi dan na poslu bio je težak. Ruke su mi bile crvene od sredstava za čišćenje, leđa su me boljela, ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živo. Kad sam došla kući i vidjela Lanu kako crta tatu s velikim osmijehom na licu, srce mi se slomilo i opet sastavilo.
Dani su prolazili sporo. Svaki put kad bi zazvonio telefon, srce bi mi preskočilo od straha i nade. Jednom me nazvala policija – pronašli su Nenadov auto kod Save, ali njega nije bilo nigdje. “Možda je otišao u Bosnu,” nagađali su neki susjedi. Drugi su šaptali o dugovima koje je imao kod lokalnog kladioničara.
Jedne večeri došla mi je Azra na kavu.
“Ivana, znam da ti nije lako… Znaš, moj muž Emir isto je nestao prije deset godina. Nikad ga nisu našli. Prvo misliš da će se vratiti svaki dan, onda shvatiš da moraš živjeti dalje zbog djece.”
Gledala sam je i prvi put osjetila da me netko stvarno razumije.
Proljeće je stiglo brzo te godine. Lana je završila vrtić, Dino je naučio voziti bicikl bez pomoćnih kotača. Ja sam napredovala na poslu – dobila sam stalni ugovor i više sati čišćenja.
Jednog dana stiglo je pismo iz Bosne – Nenadova rođakinja iz Tuzle javila je da ga je netko vidio u jednom kafiću u Brčkom. Srce mi je stalo na trenutak, ali onda sam shvatila – više nije važno gdje je on. Važno je gdje smo mi.
Navečer sam sjela s djecom na balkon i gledali smo zalazak sunca nad gradom.
“Mama, hoće li se tata vratiti?” pitao me Dino.
Pogledala sam ih oboje i rekla: “Ne znam, ljubavi. Ali znam da ćemo mi biti dobro.” I prvi put sam to stvarno mislila.
Ponekad se pitam – koliko puta čovjek može izgubiti vjeru prije nego što nauči vjerovati sebi? Je li moguće ponovno pronaći sreću kad tišina postane najglasnija stvar u tvom životu?