Kad tuđa djeca postanu tvoja briga: Ispovijest jedne tetke

“Opet dolaze!” prošapćem sama sebi dok gledam kroz prozor, stisnutih šaka, osjećajući kako mi se grlo steže. Ema, moja kćerka, sjedi na podu i slaže slagalicu, a ja joj ne želim reći da će za pola sata kuća biti puna vike, trčanja i, najvjerojatnije, suza. “Mama, hoće li danas biti mirno?” pita me tiho, kao da već zna odgovor. Pogledam je i srce mi se slomi. Zaslužuje mirno djetinjstvo, a ne ovo stalno iščekivanje nečijeg ispada.

Sanja, sestra mog muža, dolazi svake druge subote s dvoje djece, Leonom i Tinom. Leon ima devet, Tina sedam godina. Oboje su nemirni, glasni, često grubi prema Emi. Prošle subote, Leon je Emi gurnuo slagalicu s poda i rekao: “Ti si beba, ne znaš se igrati!” Tina joj je sakrila plišanog zeca, a kad sam ih pitala gdje je, samo su se smijali. Ema je plakala cijelu večer, a ja sam joj šaptala da će sve biti u redu. Ali nije bilo. I nije već mjesecima.

Moj muž, Dario, uvijek pokušava smiriti situaciju. “Djeca su, Ivana, proći će ih to. Ne možemo se svađati sa Sanjom zbog dječjih gluposti.” Ali ja znam da nije riječ o dječjim glupostima. Znam kako Ema pati. Znam kako se povlači u sebe, kako više ne želi ići na igralište kad zna da će tamo biti Leon i Tina. Znam i kako me noću pita: “Mama, zašto me oni ne vole?” A ja nemam odgovor.

Jedne subote, dok su svi sjedili za stolom, Sanja je pričala o svom poslu, a djeca su trčala po stanu. U jednom trenutku čujem Emu kako viče: “Prestani, boli me!” Utrčim u sobu i vidim Leona kako joj otima knjigu iz ruku. “Dosta!” viknem, prvi put glasno pred svima. Svi zastanu. Sanja me pogleda iznenađeno, Dario zbunjeno. “Ivana, pa što je bilo?” pita Sanja. “Tvoja djeca stalno vrijeđaju Emu. Ne mogu više gledati kako pati!” izleti mi, glas mi drhti. Sanja se nasmije, ali onako, s visine: “Ma, to su dječje igre. Nemoj biti tako osjetljiva. Ema mora naučiti biti čvršća.”

Te večeri, kad su otišli, Dario mi je rekao: “Znaš da Sanja ne misli ništa loše. Možda stvarno preuveličavaš.” Osjetila sam kako me guši nepravda. “Ne preuveličavam! Naša kćerka pati! Zar ti to ne vidiš?” On je samo slegnuo ramenima i otišao pod tuš. Ostala sam sama u kuhinji, gledajući u praznu šalicu kave, osjećajući se kao da sam ja ta koja je pogriješila.

Sljedećih dana Ema je bila tiha, povučena. U vrtiću su mi rekli da je manje pričljiva, da se povukla iz igre s drugom djecom. Pitala sam je što se događa, a ona je samo šaptala: “Ne želim da me Leon i Tina više posjećuju.” Nisam znala što da radim. S jedne strane, obitelj je obitelj. S druge, moje dijete pati. Gdje je granica?

Jedne večeri, dok sam spremala Emu za spavanje, sjela sam kraj nje i pitala: “Ema, što bi ti željela da mama napravi?” Pogledala me velikim, tužnim očima: “Želim da me zaštitiš.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Sutradan sam odlučila razgovarati s Dariom. “Dario, moramo nešto poduzeti. Ne mogu više gledati kako Ema pati. Ako ti nećeš razgovarati sa Sanjom, ja ću.”

Dario je uzdahnuo, ali je vidio da sam ozbiljna. “Dobro, razgovarat ćemo zajedno. Ali molim te, pokušaj biti smirena.” Pristala sam, iako sam znala da će biti teško. Sljedeće subote, kad su Sanja i djeca došli, zamolila sam Sanju da ostane na kavi dok se djeca igraju u drugoj sobi. “Sanja, moramo razgovarati. Zabrinuta sam za Emu. Tvoja djeca su često gruba prema njoj. Ona pati zbog toga. Molim te, pokušaj razgovarati s njima.”

Sanja je odmah podigla obrve. “Ivana, stvarno misliš da su moja djeca problem? Možda je Ema preosjetljiva. Djeca se moraju naučiti nositi s takvim stvarima.” Osjetila sam kako mi se krv penje u lice. “Nije stvar u tome da je Ema preosjetljiva. Stvar je u tome da je tvoje dvoje djece stalno vrijeđa i ponižava. To nije normalno.”

Dario je pokušao smiriti situaciju: “Sanja, samo želimo da se svi osjećaju dobro. Možda bi bilo dobro da porazgovaraš s Leonom i Tinom o tome kako se ponašaju prema Emi.” Sanja je odmahnula rukom. “Neću ja svoju djecu učiti da budu slabići. Ako Ema ne može podnijeti šalu, to nije moj problem.”

Nakon tog razgovora, odnosi su zahladili. Sanja je dolazila rjeđe, a kad bi došla, atmosfera je bila napeta. Dario je bio tužan zbog razdora u obitelji, ali je napokon shvatio koliko je Ema patila. Počeli smo više vremena provoditi s njom, razgovarati, jačati njeno samopouzdanje. Polako se vraćala stara Ema, ona koja se smije, koja se igra, koja vjeruje da je voljena.

Ali i dalje me muči pitanje: jesam li pogriješila što sam digla glas? Jesam li trebala šutjeti radi mira u kući, ili sam napokon napravila ono što svaka majka mora – zaštitila svoje dijete? Gdje je granica između obiteljske solidarnosti i prava na mir i sigurnost vlastitog djeteta? Možda vi imate odgovor, jer ja ga još uvijek tražim.