Kada je sve stalo u jednoj sobi: Priča o ljubavi, kompromisima i granicama
“Ne mogu vjerovati da ovo govoriš, Damire!” viknula sam, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. “Kako misliš da će Anja živjeti s nama? U ovoj jednoj sobi?”
Damir je slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Nema izbora, Ivana. Djevojka je upisala fakultet u Zagrebu. Gdje će drugo? Kod njene majke nema mjesta, a ovdje… pa, snaći ćemo se.”
U tom trenutku, sve ono što sam gradila s njim u posljednje dvije godine, sve večeri kad smo zajedno gledali stare filmove na laptopu, svi naši planovi o zajedničkoj budućnosti – sve je to počelo pucati po šavovima. Nisam bila protiv Anje. Dapače, uvijek sam se trudila biti korektna prema njoj, iako me nikad nije prihvatila kao očevu novu ženu. Ali ovo… ovo je bilo previše.
Sjećam se dana kad sam prvi put upoznala Damira. Bio je tih, ali s toplinom u očima koju nisam vidjela kod drugih muškaraca. Razvod ga je slomio, ali i učinio mudrijim. Mislila sam da ćemo zajedno moći prebroditi sve – pa i njegovu prošlost. No, nisam znala da prošlost može tako lako pokucati na vrata i useliti se u naš mali stan.
“Ivana, molim te…” pokušao je smiriti situaciju. “To je samo privremeno. Anja će brzo pronaći cimericu ili studentski dom.”
“Privremeno?” prekinula sam ga. “Znaš li ti koliko je teško pronaći smještaj u Zagrebu? I što ćemo do tada? Gdje ću ja imati svoj mir? Gdje ćemo ti i ja biti… mi?”
Damir je šutio. Znao je da sam u pravu, ali nije imao rješenja. U tom trenutku sam shvatila da sam sama u ovoj borbi.
Prva večer kad je Anja stigla bila je kao scena iz loše sapunice. Donijela je dva ogromna kofera i pogledala me kao da sam uljez u vlastitom stanu. “Bok,” promrmljala je, ne gledajući me u oči.
“Bok, Anja. Dobrodošla,” uspjela sam izustiti, iako mi je srce bilo teško kao kamen.
Već prve noći shvatila sam koliko će ovo biti teško. Naš mali stan postao je klaustrofobičan – tri osobe, tri različita svijeta, a samo jedan stol i jedan krevet na razvlačenje. Damir i ja smo spavali na podu, dok je Anja imala kauč. Svaku večer slušala sam kako tipka po mobitelu do kasno u noć, a svako jutro nalazila bih njene knjige razbacane po stolu gdje sam nekad pila kavu.
Nakon tjedan dana, počela sam pucati po šavovima. Damir je bio sve odsutniji – ili na poslu ili vani s prijateljima. Anja me ignorirala ili mi odgovarala jednosložnim rečenicama. Osjećala sam se kao gost u vlastitom domu.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Anja je ušla u kuhinju i bez riječi uzela zadnju čašu vode iz frižidera. “Anja, možeš li barem pitati prije nego što uzmeš nešto?” pitala sam tiho.
Pogledala me s visine svojih devetnaest godina: “Moj tata plaća ovaj stan.”
Te riječi su me pogodile jače nego što bih priznala Damiru ili bilo kome drugome. Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – svoj mir, svoje navike, svoje snove o obitelji koja će biti moja.
Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Damir i ja smo se sve češće svađali – oko sitnica, oko rasporeda tuširanja, oko toga tko će prvi koristiti kupaonicu. Svaki put kad bih pokušala razgovarati s njim o svojim osjećajima, on bi samo odmahnuo rukom: “Ivana, molim te, nemoj sad dramiti. Anja ima dovoljno svojih problema.”
A što je sa mnom? Zar ja nemam pravo na svoje probleme?
Jednog popodneva, dok sam sjedila sama na klupi ispred zgrade, prišla mi je susjeda Sanja. “Ivana, draga, vidim da ti nije lako… Ako ti trebaš pričati ili prespavati kod mene par noći, slobodno reci.”
Te riječi su mi bile poput melema na ranu. Poželjela sam joj ispričati sve – kako me boli što Damir više ne vidi mene, već samo svoju kćerku; kako me boli što više nemam svoj dom; kako me boli što sam postala strankinja u vlastitom životu.
Te večeri odlučila sam razgovarati s Damirom ozbiljno.
“Damire,” rekla sam dok smo sjedili za stolom dok je Anja bila vani, “ovako više ne mogu. Osjećam se kao višak u vlastitom stanu. Volim te, ali ovo nije život kakav želim.”
Pogledao me umorno: “Ivana… molim te još malo strpljenja. Sve će se srediti kad Anja pronađe smještaj.”
“A što ako ne pronađe? Što ako ovo potraje mjesecima? Godinama? Gdje smo ti i ja u toj priči?”
Damir nije imao odgovor.
Sljedećih dana počela sam razmišljati o razvodu – riječ koju nikad nisam željela izgovoriti naglas. Ali svaki dan bez mira bio je još jedan čavao u lijes naših snova.
Jednog jutra spakirala sam torbu i otišla kod Sanje na nekoliko dana. Damir mi nije poslao poruku ni nazvao me.
Sada sjedim ovdje i pišem ove riječi, pitajući se: Jesam li sebična jer želim svoj mir? Gdje prestaje žrtva za ljubav i počinje gubitak sebe?
Možda vi imate odgovor koji ja nemam.