Kako me možeš ne vidjeti? Priča žene koja se izgubila u vlastitoj obitelji

“Opet si zaboravila kupiti mlijeko, Ivana!” viknula je mama iz kuhinje, dok sam stajala na pragu s vrećicama iz dućana. U tom trenutku, kao da sam ponovno imala deset godina, a ne četrdeset i jednu. Pogledala sam prema njoj, ali njezin pogled već je bio prikovan za televizor gdje je pratila tursku sapunicu. “Nema veze, ja ću otići,” promrmljala sam, ali ona me nije ni čula.

Moja sestra Ana sjedi za stolom, tipka po mobitelu i smije se nečemu što joj je poslao muž. Brat Dario ulazi s posla, baca jaknu na stolicu i pita: “Šta ima za jest?” Nitko ne pita kako sam provela dan, nitko ne primjećuje da sam umorna, da mi ruke drhte dok vadim kruh iz vrećice. Sve što radim, kao da radim kroz maglu, nevidljiva i tiha.

Moj muž, Emir, dolazi kasno navečer. Djeca, Lejla i Filip, već su u pidžamama. “Mama, gdje su mi čarape?” pita Lejla. “Mama, možeš li mi pomoći s matematikom?” viče Filip iz sobe. Svi nešto trebaju od mene, ali nitko me ne vidi. Nitko ne pita kako sam ja. Kad Emir sjedne za stol, pogleda me preko ruba novina: “Jesi li platila račune?”

Ponekad se pitam – jesam li ja samo servis za sve njih? Ili sam stvarna osoba s osjećajima, željama, snovima? Sjećam se dana kad sam upisala fakultet u Zagrebu. Bila sam ponosna na sebe, ali mama je samo rekla: “Dobro, ali tko će onda pomagati oko kuće?” Nikad nisam otišla. Ostala sam tu, u malom stanu u Novom Zagrebu, uvijek na raspolaganju svima osim sebi.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, Ana je došla do mene. “Ivana, znaš li gdje su moji papiri od auta?” upitala je bez pozdrava. “Nisam ih vidjela,” odgovorila sam tiho. “Uvijek si tako rastresena,” odbrusila je i otišla. Osjetila sam knedlu u grlu. Zašto uvijek ja? Zašto nikad nisam dovoljno dobra?

Sjećam se kad je tata umro. Svi su plakali, svi su tražili utjehu u meni. Bila sam stijena za njih. Ali kad su prošli mjeseci tuge, svi su nastavili dalje – osim mene. Ja sam ostala tu, u toj tišini koja me gušila.

Jednog dana, dok sam sjedila na klupi ispred zgrade, prišla mi je susjeda Jasmina. “Ivana, ti si uvijek tako mirna… ali oči ti govore drugačije,” rekla je tiho. Pogledala sam je zbunjeno. “Znaš li ti uopće tko si kad nisi tu za druge?”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam razmišljati – što bih voljela raditi samo za sebe? Sjetila sam se da sam kao djevojčica voljela crtati. Jedne subote uzela sam papir i olovku i počela skicirati prozor naše kuhinje. Osjetila sam mir koji nisam znala godinama.

Ali čim je Emir vidio crteže na stolu, samo je odmahnuo rukom: “Opet gubiš vrijeme na gluposti? Imaš važnijeg posla.” Djeca su se smijala mojim crtežima. Osjetila sam kako mi srce puca.

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i pitala se – koliko još mogu ovako? Sljedećeg dana odlučila sam otići kod psihologinje. Prvi put u životu napravila sam nešto samo za sebe.

“Ivana, što vas najviše boli?” pitala me psihologinja Mirela.

“To što me nitko ne vidi… kao da ne postojim,” odgovorila sam kroz suze.

Počela sam polako mijenjati male stvari. Odbila sam otići u trgovinu kad me mama poslala po kruh usred kiše. Rekla sam Emirovim roditeljima da ne mogu doći na ručak jer imam svoje planove. Djeca su bila zbunjena kad nisam odmah skočila na svaki njihov zahtjev.

Ali s promjenama su došli i konflikti. Emir je postao hladan. Mama mi je prigovarala da sam sebična. Ana i Dario su me ogovarali pred rodbinom: “Ivana se promijenila… nije više ona stara.” Ali prvi put u životu osjećala sam se živo.

Jednog dana sjela sam s djecom za stol i rekla: “Mama vas voli najviše na svijetu, ali i mama ima pravo na svoje vrijeme.” Filip me pogledao zbunjeno: “Znači nećeš više uvijek biti tu?” Lejla je šutjela.

“Bit ću tu kad vam stvarno trebam… ali želim biti i tu za sebe,” odgovorila sam drhtavim glasom.

Nije bilo lako. Suze su često tekle noću kad nitko nije gledao. Ali svaki put kad bih uzela olovku u ruku ili prošetala sama Jarunom, osjećala sam se slobodnije.

Danas znam – ne moram biti nevidljiva da bih bila voljena. Ne moram žrtvovati sebe da bih bila dobra majka ili kćerka.

Ponekad se pitam: Koliko nas žena živi ovako – tiho, neprimjetno, zaboravljeno? Kada ćemo sebi dopustiti da budemo viđene?