Kanta Krastavaca i Tajna Koja Je Promijenila Sve
“Opet si donijela te svoje krastavce, Ružo?” – začula sam mužev glas iz hodnika, dok je moja svekrva ulazila noseći kantu punu ogromnih, tamnozelenih krastavaca. Bilo ih je toliko da su se prelijevali preko ruba, a svaki je bio veći od moje podlaktice. U zraku se osjećala sparina, ali i nešto drugo – ona napetost koja uvijek nastane kad Ruža dođe u naš stan.
“Evo, da ne kažete da vam ništa ne donesem iz vrta!” – rekla je Ruža, gledajući mene, ali nekako preko mene. Nasmiješila sam se, pokušavajući sakriti nelagodu. Znam da joj nikad nisam bila prva na listi omiljenih snaha. “A za Zoju sam donijela nešto posebno,” dodala je i iz torbe izvukla malu staklenku domaćeg meda.
Zoja je moja kćerka, sedam godina ima, a Ruža joj je uvijek donosila nešto drugo, nešto bolje nego meni ili mužu. “Hvala, bako!” – povikala je Zoja, grleći staklenku kao najveće blago. Pogledala sam svog muža, Davora, koji je samo slegnuo ramenima.
“Šta ćemo s ovolikim krastavcima?” – pitala sam ga kasnije u kuhinji, dok sam vadila krastavce iz kante. Bili su tvrdi, s debelom korom i prepunim sjemenkama. “Možda ih možemo ukiseliti? Ili napraviti čorbu?”
“Pusti, znaš da ih ona uvijek donosi kad želi nešto reći a ne zna kako,” odgovorio je Davor tiho. “Sjećaš se prošle godine kad je donijela vreću luka? Tad smo saznali da je stric Ante prodao zemlju bez da pita ikoga.”
Sjetila sam se te scene – suze, vika, optužbe. Sve zbog vreće luka. Sad su tu krastavci.
Navečer, dok sam rezala krastavce na tanke kolutove, razmišljala sam o svemu što se nakupilo između mene i Ruže. Otkad sam se udala za Davora, uvijek sam osjećala da nisam dovoljno dobra za njezina sina. “Moja Marija bi bolje kuhala,” znala bi reći kad bi probala moju sarmu. Ili: “U Bosni se to drugačije radi.” Nikad nisam bila dovoljno Bosanka za nju, ni dovoljno Hrvatica za svoju mamu.
Zoja je došla u kuhinju i sjela na stolac. “Mama, zašto baka uvijek meni donosi nešto drugo? Zašto tebi nikad ništa ne donese?”
Zastala sam s nožem u zraku. Kako objasniti djetetu ono što ni sama ne razumijem?
“Baka te voli na svoj način,” rekla sam tiho. “A ja imam tebe svaki dan.”
Te noći nisam mogla spavati. Čula sam Davora kako šeta po stanu. Znao je i on da nešto nije u redu. Ujutro me dočekao s kavom i pitanjem: “Hoćeš li danas zvati mamu? Možda bi mogla doći pomoći oko tih krastavaca?”
Moja mama i Ruža nisu bile u dobrim odnosima još od našeg vjenčanja. Sjećam se kako su obje sjedile na suprotnim krajevima stola, svaka sa svojim mišljenjem o tome kako treba rezati pitu ili kuhati grah.
Ipak, nazvala sam mamu. Došla je s osmijehom i odmah prionula poslu.
“Ovi krastavci su ti za ajvar ili turšiju, ništa drugo,” rekla je odlučno. “Ali znaš šta, nekad ljudi kroz povrće šalju poruke koje ne znaju izgovoriti.”
Pogledala me značajno. “Jesi li ti sigurna da Ruža nije ljubomorna na tebe? Možda joj smeta što si ti sad glavna žena u Davorovom životu.”
Nisam znala što reći. Cijeli dan smo gulile i rezale krastavce, dodavale sol i začine, smijale se i pričale o starim vremenima.
Navečer je Ruža opet došla po Zoju. Sjela je za stol i gledala nas kako punimo tegle kiselim krastavcima.
“Znaš, Jasmina,” rekla mi je iznenada tiho, “kad sam bila mlada, moja svekrva mi nikad nije ništa donijela osim problema. Ja sam htjela biti bolja baka nego što je ona bila meni.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Možda ponekad ne znam kako to pokazati…”
Davor nas je gledao zbunjeno, a Zoja je već spavala u svojoj sobi.
“Ružo,” rekla sam iskreno, “znam da nije lako pustiti sina da odraste. Ali ja nisam tvoj neprijatelj. Voljela bih da možemo biti obitelj bez tih malih ratova oko povrća i kolača.”
Ruža je šutjela nekoliko trenutaka pa ustala i zagrlila me nespretno.
“Možda bih mogla idući put donijeti nešto manje… ili barem pitati što vam treba,” rekla je kroz smijeh.
Te večeri smo zajedno jeli salatu od onih prevelikih krastavaca – nije bila savršena, ali bila je naša.
Ponekad se pitam: koliko često dopuštamo sitnicama da nas udalje od onih koje volimo? I jesmo li spremni napraviti prvi korak prema pomirenju – čak i ako to znači prihvatiti kantu prevelikih krastavaca?