Koliko djece je previše? Obiteljska drama u srcu Sarajeva
“Neću više slušati vaše komentare! To je moj život, moja djeca! Koliko god ih želim, imat ću ih!” Amra je vikala iz sveg glasa, dok su joj oči gorjele od bijesa i povrijeđenosti. Stajala je nasred dnevnog boravka naše stare sarajevske kuće, a ja sam osjećala kako mi srce puca. Mama je šutjela, gledala u pod, a otac je nervozno lupkao prstima po stolu. Svi smo znali da je ovo trenutak kad se nešto nepovratno mijenja.
Sve je počelo prije dvije godine, kad je Amra rodila svoje četvrto dijete. Imala je samo 29 godina, a već je bila majka malog čopora: Ajla, Emina, Harun i najmlađa Lejla. Njen muž, Senad, radio je kao vozač autobusa i često nije bio kod kuće. Živjeli su u malom stanu na Grbavici, uvijek na rubu siromaštva. Ipak, Amra je uvijek govorila da joj je obitelj sve na svijetu.
“Amra, bona, kako ćeš izdržati s još jednim djetetom? Već ti je teško,” pokušala sam tiho, ali ona me prekinula:
“Ne treba mi tvoja briga! Ti nemaš ni muža ni djecu, pa šta ti znaš o životu?”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih ikad priznala. Ja sam Aida, njena starija sestra. Imam 34 godine, radim kao nastavnica u osnovnoj školi i još uvijek živim s roditeljima. Nisam imala sreće u ljubavi, ali sam uvijek bila tu za Amru – čuvala sam joj djecu kad bi morala kod doktora ili na posao, donosila joj hranu kad bi ostala bez novca. Ali sada, osjećala sam se kao uljez u njenom životu.
Otac je pokušao smiriti situaciju:
“Amra, dijete, niko ti ne želi zlo. Samo brinemo za tebe i tvoju djecu. Znaš kakva su vremena…”
Ali Amra nije popuštala:
“Vremena su uvijek bila teška! I mama je rodila nas četvero pa smo svi odrasli! Neću da mi iko govori šta da radim!”
Mama se tada prvi put oglasila:
“Ali ja sam imala pomoć tvoje nane i dede. Ti si sama, Senad stalno radi… Djeca su mala, treba im pažnja.”
Amra je samo odmahivala glavom. “Vi mene ne razumijete. Djeca su blagoslov! Allah daje koliko možeš podnijeti.”
Nakon tog razgovora više ništa nije bilo isto. Amra se udaljila od nas. Rijetko bi dolazila u posjetu, a kad bi došla, bila bi nervozna i na rubu suza. Djeca su bila neuredna, često bolesna. Jednom sam zatekla Ajlu kako plače jer nema šta obući za školu.
Pokušala sam razgovarati sa Senadom:
“Senade, zar ne vidiš da Amra puca po šavovima? Možda bi trebali malo stati…”
On je samo slegnuo ramenima:
“Šta ja mogu? Ona hoće djecu. Ja radim koliko mogu. Nije lako, ali šta ćemo?”
Osjećala sam se bespomoćno. Svi su gledali svoja posla, a meni se činilo da se cijela obitelj raspada pred mojim očima.
Jedne večeri mama me pronašla kako plačem u kuhinji.
“Aida, nemoj se toliko sekirati. Amra je tvrdoglava kao tvoj otac. Mora sama naučiti.”
Ali kako gledati sestru kako tone? Kako gledati djecu koja pate?
Prošlo je nekoliko mjeseci bez pravog kontakta s Amrom. Onda sam jednog dana dobila poziv iz škole – Ajla nije dolazila već tjedan dana. Otišla sam do Amre i zatekla kaos: djeca su bila gladna, stan neuredan, Amra iscrpljena i blijeda.
“Aida, ne mogu više…” šapnula je kroz suze.
Tada sam prvi put shvatila koliko je sama. Zagrlila sam je i plakala s njom.
Nakon toga smo pokušale razgovarati otvoreno. Rekla mi je da osjeća pritisak društva – svi oko nje očekuju da bude savršena majka, da rađa djecu jer “to je ženin posao”. Priznala mi je da ponekad poželi pobjeći od svega.
Ali kad god bi netko iz obitelji spomenuo kontracepciju ili planiranje obitelji, Amra bi opet podigla zidove:
“Neću da mi iko govori šta da radim sa svojim tijelom!”
Naša obitelj se podijelila – neki su stali uz Amru i njenu slobodu izbora, drugi su brinuli za dobrobit djece i nje same. Svađe su postale svakodnevica. Božić i Bajram više nisu bili isti – svatko bi sjedio za svojim stolom.
Ponekad se pitam gdje smo pogriješili. Jesmo li trebali više slušati ili manje suditi? Je li ljubav dovoljna kad život postane pretežak?
Sjedim sada sama u mračnoj sobi i vrtim sve te scene u glavi. Može li obitelj preživjeti kad nas razlike ovako razdvoje? Ili ćemo svi ostati zarobljeni u svojim uvjerenjima, dok ljubav polako nestaje?