Kuća na tuđe ime: Borba za pravdu u vlastitoj obitelji
“Ne možeš to dopustiti, mama!” Lana je plakala na mom ramenu, dok sam joj brisala suze s obraza. U kuhinji je mirisalo na svježe skuhanu kavu, ali ni aroma ni toplina nisu mogli ublažiti težinu riječi koje su visile u zraku. “Edin kaže da je tako sigurnije. Da je najbolje da kuća bude na njegovu majku, jer ona ima najviše povjerenja u nas. Ali ja… ja mu ne vjerujem više.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima, kao da će iskočiti iz prsa. Pogledala sam Lanu, moju najstariju kćerku, trudnu s drugim djetetom, umornu od života i briga. Sjetila sam se dana kad sam je prvi put držala u naručju, kad sam joj obećala da ću je uvijek štititi. Nisam znala da će to obećanje biti ovako teško održati.
“Lana, ne smiješ pristati na to. Znaš što znači kad je kuća na tuđe ime? Sjećaš se što se dogodilo teti Jasni kad je vjerovala svom mužu? Ostala je bez ičega!”
Lana je šutjela, gledala kroz prozor u dvorište gdje su se djeca iz susjedstva igrala loptom. “Znam, mama. Ali Edin kaže da je to samo formalnost. Da njegova mama ima bolji kreditni rejting i da ćemo tako lakše dobiti kredit.”
“A što ako se nešto dogodi? Što ako se posvađate? Što ako njegova mama odluči prodati kuću? Gdje ćeš ti s djecom?”
Nije mi odgovorila. Samo je stisnula usne i još jače zagrlila trbuh.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike: Lana s dvoje male djece na ulici, Edinova majka Azra koja hladno potpisuje papire za prodaju kuće, ja kako pokušavam pomoći, ali nemam više snage ni novca. Zamišljala sam kako Edin uvjerava Lanu da je sve u redu, a ona mu vjeruje jer ga voli. Zamišljala sam i sebe kako vičem na njega, kako ga molim da ne uništi moju kćerku.
Sutradan sam odlučila razgovarati s Edinom. Pozvala sam ga na kavu, bez Lane, jer sam htjela čuti njegovu stranu priče.
“Gospođo Marija,” rekao je ulazeći u stan, “znam da ste zabrinuti, ali vjerujte mi, radim ovo za dobrobit cijele obitelji. Moja mama ima bolji kreditni rejting, a banka neće dati kredit na Lanu jer je trenutno na porodiljnom.”
“Edine,” rekla sam mirno, ali odlučno, “razumijem ja kreditne uvjete. Ali zašto baš na vašu majku? Zašto ne na vas dvoje zajedno? Ili barem na tebe?”
Nervozno je pogledao u stranu. “Moja mama nam pomaže s novcem za kaparu. Bez nje ne možemo ništa. Ona želi biti sigurna da će joj se novac vratiti ako nešto pođe po zlu.”
Osjetila sam kako mi krv vrije. “A što je s Lanom? Što ako ti i ona jednog dana ne budete zajedno? Gdje će ona s djecom? Hoće li Azra tada imati razumijevanja za nju?”
Edin je šutio nekoliko trenutaka pa tiho rekao: “Neće se to dogoditi. Mi smo obitelj.”
Nisam više imala snage raspravljati. Znala sam da neću moći promijeniti njegovo mišljenje, ali nisam mogla ni odustati od svoje kćeri.
Kad sam ispratila Edina, sjela sam za stol i počela plakati. Sjetila sam se svog pokojnog muža Ivana, kako bi on sada reagirao. Sigurno bi lupio šakom o stol i rekao: “Nema šanse! Moja kćerka neće ostati bez krova nad glavom!” Ali njega više nema, a ja sam ostala sama protiv cijelog svijeta.
Sljedećih dana Lana je bila sve tiša i povučenija. Nisam znala što joj reći, kako joj pomoći. Pokušavala sam razgovarati s njom, ali svaki put bi samo slegnula ramenima i rekla: “Ne znam više što da radim, mama. Umorna sam od svega.” Vidjela sam kako joj se lice mijenja od stresa, kako joj oči gube sjaj.
Jedne večeri došla mi je uplakana i rekla: “Mama, Edinova mama mi je rekla da će nam pomoći samo ako kuća bude na nju. Rekla mi je da žene danas previše traže prava i da moram biti zahvalna što imam muža koji brine o meni. Osjećam se kao da ništa nije moje… kao da nemam pravo ni na svoj dom.” Zagrlila sam je i obećala joj da ću biti uz nju što god odlučila.
Ali nisam mogla mirno sjediti i gledati kako moja kćerka gubi tlo pod nogama. Otišla sam kod svoje prijateljice Mirele koja radi kao pravnica.
“Marija, ovo nije rijetkost,” rekla mi je Mirela dok smo pile čaj u njezinoj maloj kuhinji u Travnom. “Mnoge žene pristaju na ovakve kompromise zbog pritiska obitelji ili financija. Ali kasnije često požale. Savjetuj Lani da barem traži ugovor kojim će biti zaštićena ako dođe do razvoda ili smrti svekrve.”
Vratila sam se kući s papirima koje mi je Mirela dala i pokušala razgovarati s Lanom još jednom.
“Lana, molim te, pročitaj ovo prije nego što potpišeš išta!”
Pogledala me umorno, ali uzela papire iz moje ruke.
Tjedni su prolazili u napetosti i tišini. Edin je bio sve nervozniji, a Azra sve hladnija prema meni kad god bismo se srele na stubištu. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji.
Na kraju su Lana i Edin ipak kupili kuću – na Azrino ime. Lana mi nije rekla ništa više o tome; samo mi je jednom tiho šapnula: “Nadam se da nisam pogriješila…”
Danas sjedim sama u svojoj dnevnoj sobi i gledam slike svoje djece na zidu. Pitam se jesam li mogla učiniti više? Jesam li trebala biti glasnija, upornija? Ili možda roditeljska ljubav ima svoje granice?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Biste li pustili dijete da nauči na vlastitim greškama ili biste se borili do kraja – pa makar izgubili mir u obitelji?