„Kuhanje nije muški posao!“: Priča o jednom doručku i mnogo više od toga

„Šta to radiš, Jasmin?“ Svekrvin glas presjekao je tišinu kuhinje kao nož kroz maslac. Stajala je na vratima, u kućnom ogrtaču, s onim pogledom koji ne ostavlja mjesta sumnji da je nešto pošlo po zlu. Moj muž, Jasmin, držao je tavu u ruci i okretao jaja na oko. Ja sam sjedila za stolom, još u pidžami, s osmijehom na licu i šalicom kave pred sobom.

„Pravim doručak za Amru, mama“, odgovorio je mirno, ali sam osjetila kako mu glas lagano podrhtava. Pogledala sam ga, pokušavajući mu dati podršku očima. Znam koliko mu znači da njegova majka odobrava ono što radi, ali isto tako znam koliko mu je važno da meni pokaže ljubav na svoj način.

Svekrva je ušla u kuhinju, sjela za stol i pogledala me kao da sam ja kriva što njen sin stoji kraj štednjaka. „U moje vrijeme, žena je ustajala prva i spremala doručak mužu. Nije bilo ovakvih… obrnutih uloga.“

Osjetila sam kako mi se obrazi crvene. Nisam znala šta da kažem. Jasmin je samo slegnuo ramenima i nastavio okretati jaja. „Mama, Amra radi do kasno. Jutros sam ja ustao ranije i htio sam je iznenaditi.“

„Iznenaditi? Pa nije ti ona gost! To je tvoja žena!“, odbrusila je. U tom trenutku, osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam bila sigurna da li da ustanem i odem ili da ostanem i borim se za ono što vjerujem.

Taj doručak bio je tih. Svekrva je jela polako, povremeno bacajući pogled na mene, kao da procjenjuje koliko sam „dobra snaha“. Jasmin je pokušavao započeti razgovor o vremenu, o poslu, ali sve se svodilo na kratke odgovore.

Nakon što je otišla iz kuhinje, Jasmin me pogledao: „Znaš da ona ne misli ništa loše… Samo je odrasla drugačije.“

„Znam“, odgovorila sam tiho. „Ali boli me kad vidim da misli da nisam dovoljno dobra samo zato što ti ponekad kuhaš.“

Tih dana smo oboje radili puno – ja kao farmaceutkinja u apoteci u Sarajevu, on kao inženjer građevine. Nismo imali djece, ali smo imali svoj mali svijet koji smo gradili godinama. Njegova majka dolazila bi iz Zenice svaka dva-tri mjeseca, uvijek s istim očekivanjima: da će njen sin biti zbrinut kao nekad kod kuće.

Sjećam se kad smo se tek vjenčali. Prvi put kad je došla kod nas, donijela je punu torbu hrane – pite, sarmu, domaće kolače. Bila sam zahvalna, ali sam osjećala i pritisak: kao da nikad neću moći biti dovoljno dobra domaćica za njenog sina.

Jedne večeri, dok smo sjedili sami u dnevnoj sobi, Jasmin mi je ispričao kako ga je majka odgajala sama nakon što mu je otac poginuo u ratu. „Ona je uvijek bila stub svega… Ali ponekad zaboravi da ja nisam više onaj mali dječak koji čeka večeru na stolu.“

Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje. Počela sam razmišljati o svim ženama koje poznajem – mojoj mami u Mostaru koja je radila dva posla i opet svako jutro kuhala za nas; mojoj sestri koja se borila sa svekrvom zbog toga što nije znala savršeno zamijesiti pitu; prijateljicama koje su se osjećale krivima jer nisu bile „dovoljno dobre“ supruge.

Jednog dana, odlučila sam razgovarati sa svekrvom. Skuhala sam kafu i pozvala je na balkon. „Znam da ti nije lako gledati kako Jasmin kuha za mene“, počela sam oprezno. „Ali nama to znači mnogo. To nam je znak ljubavi.“

Pogledala me iznenađeno. „Znaš li ti koliko sam ja puta plakala jer nisam znala hoću li imati šta skuhati svom djetetu? Koliko sam puta molila Boga da mi sin ne ostane gladan?“

Osjetila sam suze u očima. „Znam… I zato te poštujem više nego što možeš zamisliti. Ali vremena su se promijenila. Mi radimo oboje, dijelimo sve – i dobre i loše dane.“

Dugo smo šutjele. Onda mi je tiho rekla: „Samo želim da moj Jasmin bude sretan.“

„I ja isto“, odgovorila sam.

Nakon tog razgovora, stvari su se malo promijenile. Svekrva bi ponekad komentirala kako „nije to po starinski“, ali više nije gledala s prezirom kad bi Jasmin kuhao ili usisavao stan. Čak bi ponekad sjela s nama i pričala o svom djetinjstvu – o tome kako su žene nosile sve na svojim leđima, ali su često bile usamljene.

Godine su prolazile. Naučila sam prihvatiti da neću nikad biti savršena snaha iz njenih snova, ali ni ona nije savršena majka iz mojih snova. Naučile smo živjeti jedna s drugom – uz puno kompromisa i još više ljubavi prema Jasminu.

Danas, kad se prisjetimo tog doručka, Jasmin i ja se nasmijemo. Ali znam da iza tog smijeha stoji mnogo neizrečenih riječi i osjećaja.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi pod teretom tuđih očekivanja? I kada ćemo napokon naučiti voljeti jedni druge onakve kakvi jesmo?