„Kupi si sam kruh i skuhaj si večeru – dosta mi je!”: Priča o ženi koja je rekla „dosta” mužu koji nije htio odrasti
„Jel’ opet nema večere? Šta ti cijeli dan radiš, Jasmina?”
Njegov glas je odzvanjao kroz stan, a meni su ruke drhtale dok sam pokušavala skinuti kaput. Kiša mi je natopila kosu, torba mi je bila teška od namirnica koje sam kupila na brzinu nakon posla, a u grudima mi je gorjela neka stara, poznata bol. Pogledala sam ga – Senad je sjedio na kauču, noge podignute na stol, mobitel u ruci, televizor trešti. Na stolu prazne čaše, tanjuri od sinoć, mrvice kruha.
„Zar ti nije palo na pamet da možda i ja radim cijeli dan?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti. Glas mi je bio povišen, ali nisam ga više mogla zadržati u sebi. Godinama sam šutjela. Godinama sam nosila sve – posao, djecu, kuću, njegove roditelje kad dođu u goste, njegove probleme na poslu. A on? On bi samo slegnuo ramenima: „Ti si žena, to ti je posao.”
Sjetila sam se kako je bilo na početku. Onaj osjećaj zaljubljenosti, leptirići u trbuhu kad bi me pogledao svojim smeđim očima. Prvi stan u Sarajevu, zajednički snovi. Onda su došla djeca – Ena i Tarik. Sve se promijenilo. On je ostao isti. Ja sam postala majka, kuharica, čistačica, psihologinja, vozačica, bankomat… On je ostao dječak kojemu mama sve servira pod nos.
Te večeri nisam više mogla. „Kupi si sam kruh i skuhaj si večeru – dosta mi je!” viknula sam, glasom koji me iznenadio svojom snagom. Ena je provirila iz sobe, Tarik je prestao igrati igrice. Senad me gledao kao da sam poludjela.
„Šta ti je sad? Jesi luda? Pa znaš da ne znam ni jaje skuhat!”
„Nauči! Nisam ti sluškinja! Godinama te molim da mi pomogneš, a ti ništa! Svi tvoji prijatelji su odrasli ljudi – samo ti još uvijek misliš da ti sve treba biti servirano!”
Nastala je tišina. Prvi put u našem braku nisam popustila. Prvi put sam rekla što mislim. Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo, ali nisam povukla riječ.
Te noći nisam spavala. Ležala sam budna i razmišljala: gdje sam pogriješila? Jesam li ja kriva što sam ga razmazila? Je li moguće da ljubav može postati teret?
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Senad bi dolazio kasno s posla, šutio bi ili bi nešto promrmljao sebi u bradu. Ena i Tarik su me gledali s pitanjem u očima: „Mama, hoće li tata otići?”
Jednog popodneva Ena me povukla za rukav dok sam slagala veš.
„Mama… zašto si tužna?”
Pogledala sam svoju djevojčicu i osjetila kako mi suze naviru na oči.
„Nisam tužna, ljubavi… Samo sam umorna.”
Zagrlila me jako i šapnula: „Ja ću ti pomoći oko ručka.”
Te riječi su me slomile i ojačale istovremeno. Moje dijete vidi moju borbu. Moje dijete razumije više nego što mislim.
Senad se nije promijenio preko noći. Prvih tjedan dana nije ni pokušao ništa napraviti. Jednog dana došao je ranije kući i pitao:
„Šta ima za jest?”
„Ne znam”, odgovorila sam mirno. „Nisam stigla ništa skuhati.”
Gledao me nekoliko sekundi, onda otišao do frižidera i izvadio jaja. Nespretno ih je razbio u tavu, zapalio plamen prejak pa su zagorjela. Djeca su se smijala, ja sam šutjela.
Navečer mi je prišao dok sam prala zube.
„Jasmina… možda stvarno pretjerujem ponekad.”
Nisam ništa rekla. Samo sam ga pogledala u ogledalu.
Sljedećih dana počeo je barem pokušavati – usisati stan, pokupiti veš, otići po kruh. Nije to bilo savršeno ni redovito, ali bio je to početak.
Ali nešto se u meni zauvijek promijenilo. Više nisam bila ona žena koja šuti i trpi. Počela sam izlaziti s prijateljicama na kavu, upisala tečaj engleskog jezika koji sam godinama odgađala.
Jedne večeri sjeli smo za stol svi zajedno. Senad je donio tanjure s tjesteninom koju je skuhao prema receptu s interneta.
„Nije loše”, rekla sam kroz smijeh.
On se nasmijao prvi put nakon dugo vremena.
„Možda ipak mogu nešto naučiti.”
Pogledala sam svoju obitelj – nije savršena, ali je moja. Naučila sam da granice nisu znak slabosti nego snage.
I sad se pitam: Koliko nas još šuti iz straha da ne izgubimo ono malo mira što imamo? Koliko nas još nosi teret koji nije samo naš? Možemo li biti voljene i poštovane ako ne kažemo jasno – dosta mi je?