„Majka, nisi morala pristati…” – Ljeto koje me slomilo
„Mamo, nisi morala pristati…“ riječi su koje mi i danas odzvanjaju u ušima, kao da ih je netko urezivao u moje srce. Stajala sam na pragu stana svog sina Ivana, držeći u naručju uplakanu malu Lanu, dok je Filip vukao moju suknju i molio za još jedan sladoled. Sunce je peklo kroz prozor, a zrak je mirisao na prašinu i umor. Bila sam iscrpljena, ali nisam to htjela pokazati. Nisam smjela. Jer majka uvijek mora biti jaka, zar ne?
Sve je počelo tog lipnja, kad me Ivan nazvao: „Mama, možeš li nam pomoći ovo ljeto? Ana i ja radimo, a vrtić je zatvoren. Znaš da nemamo nikog drugog.“ Nisam ni trepnula. „Naravno, sine. Tu sam.“
Prvih dana bila sam sretna. Unuci su mi ispunili prazne dane, a njihovi osmijesi grijali su mi srce. Vodila sam ih na igralište, pravila palačinke, pričala im priče o djetinjstvu u Sarajevu i o njihovom djedu kojeg nikad nisu upoznali. No, kako su tjedni prolazili, umor se uvlačio u kosti. Ana bi dolazila kasno s posla, često nervozna. Ivan bi samo kratko pitao jesu li djeca jela i nestajao za računalom.
Jedne večeri, dok sam slagala igračke po podu, Ana je podigla glas: „Zar ne možeš malo više paziti na njih? Lana je danas pala i ogrebala koljeno!“ Pogledala sam je zbunjeno. „Bila sam tu cijelo vrijeme…“
„Ali nisi pazila dovoljno!“, odbrusila je.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike: Lana kako pada, Filip kako plače jer mu nisam stigla dati vodu na vrijeme… Jesam li stvarno podbacila? Sutradan sam pokušala biti još pažljivija. No što god napravila, uvijek je bilo pogrešno.
Ivan je sve rjeđe razgovarao sa mnom. Kad bih pokušala reći kako se osjećam, samo bi odmahnuo rukom: „Mama, nemoj sad dramiti. Znaš da nam puno značiš.“ Ali ja više nisam bila sigurna.
Jednog popodneva, dok su djeca spavala, sjela sam na balkon i zaplakala. Sjetila sam se svog života prije rata – kako smo muž i ja gradili sve iz početka u Zagrebu, kako sam sanjala mirnu starost uz knjige i šetnje po Maksimiru. Umjesto toga, osjećala sam se kao dadilja koju nitko ne primjećuje.
Moja sestra Jasmina zvala me iz Mostara: „Zlata, zašto to radiš sebi? Djeca su odrasla, imaš pravo na svoj život.“
„Ne mogu ih ostaviti“, šaptala sam kroz suze.
„A tko misli na tebe?“
Nisam znala odgovor.
Sukobi su postajali sve češći. Ana bi prigovarala zbog sitnica – previše šećera u soku, prekasno legli spavati, previše vremena pred televizorom. Ivan bi šutio ili branio Anu: „Mama, ona je pod stresom.“
Jednog dana Lana je dobila temperaturu. Cijelu noć sam bdjela uz nju, mijenjala obloge i molila Boga da sve prođe. Kad su se vratili s posla i vidjeli dijete blijedo i umorno, Ana je planula: „Kako nisi primijetila ranije? Trebali smo je voditi doktoru!“
Tada sam prvi put povisila glas: „Dala sam sve od sebe! Nisam liječnik! I ja sam umorna!“
Ivan me pogledao kao stranca: „Mamo… nisi morala pristati ako ti je previše.“
Te riječi su me pogodile kao šamar. Zar stvarno misle da sam to radila iz obaveze? Zar ne vide koliko ih volim?
Sljedećih dana povukla sam se u sebe. Djeca su osjećala moju tugu – Lana me grlila češće nego prije, Filip me pitao zašto plačem kad misli da ne vidi. Počela sam brojati dane do kraja ljeta.
Kad je rujan napokon stigao i vrtić se otvorio, Ivan mi je samo kratko rekao: „Hvala ti.“ Ana nije rekla ništa.
Vratila sam se u svoj mali stan na Trešnjevci. Zidovi su bili tihi, a tišina me boljela više nego ikad prije. Pokušavala sam pronaći smisao u knjigama i dugim šetnjama gradom, ali osjećaj praznine nije nestajao.
Ponekad se pitam – gdje prestaje majčinska ljubav? Ima li granicu ili nas zauvijek veže za one koje volimo? I jesam li pogriješila što sam uvijek stavljala tuđe potrebe ispred svojih?
Možda vi znate odgovor bolje od mene…