Mogu li vjerovati vlastitom sinu?

“Marija, molim te, shvati da je ovo najbolje za sve nas!” Petrov glas odjekuje kroz moj mali dnevni boravak, dok ja stisnutih ruku sjedim na rubu starog kauča. Gledam ga u oči, tražim onog dječaka kojeg sam nosila kroz kišu do škole, a sada preda mnom stoji muškarac s ozbiljnim licem i nervoznim pokretima. “Mama, ne možeš više sama. Znaš da ti je teško s leđima, a i doktor ti je rekao da paziš na sebe. Kod mene ćeš imati sve što ti treba. Samo… prodaj stan, pa ćemo zajedno odlučiti što dalje.”

Osjećam kako mi srce lupa u grudima. Ovaj stan nije samo zidovi i prozori – to je moj život, uspomene, slike na zidu, miris bakinog oraha u dvorištu. Sve što sam gradila s pokojnim mužem Ivanom. Petar je moj jedini sin, ali u zadnje vrijeme osjećam da između nas stoji nešto neizgovoreno. Njegova supruga Sanja nikad nije bila topla prema meni. Uvijek me gledala kao teret, a ne kao majku koja je sve dala za svoju obitelj.

“Petre, znaš li ti što tražiš od mene?” glas mi podrhtava. “Ovaj stan je sve što imam. Ako ga prodam… što ako mi jednog dana više ne budeš htio pomoći? Što ako Sanja…”

On me prekida, uzdahne duboko. “Mama, pa nisam ja neki stranac! Tvoj sam sin! Zar mi ne vjeruješ?”

Suze mi naviru na oči. Sjećam se kako sam ga kao dječaka tješila kad bi pao s bicikla, kako sam mu šivala kostime za maškare, kako sam ga branila pred učiteljicom kad bi napravio neku glupost. A sada… sada se bojim vlastitog djeteta.

Noćima ne spavam. Gledam u strop i slušam škripu parketa iznad mene. Susjeda Ljubica kaže: “Marija, pazi se! Znam ja slučajeva kad su djeca uzela sve roditeljima pa ih ostavila na cjedilu!” Ali to je moj Petar… Ili nije više onaj isti?

Jednog dana dolazi Sanja, sama. Sjeda za stol i bez uvoda kaže: “Marija, Petar je pod stresom zbog tebe. Ne možeš očekivati da te stalno obilazi i brine se za tebe. Mi imamo svoje živote. Ako prodaš stan, možemo ti pomoći više – možda ti kupimo nešto manje blizu nas ili jednostavno živiš s nama. Ali ovako…”

Osjećam hladnoću u njenom glasu. “Sanja, ja nisam teret. Samo želim biti sigurna da neću ostati bez svega što sam gradila cijeli život.” Ona odmahne rukom: “Nitko ti ne želi zlo, ali moraš biti realna. Vremena su teška.”

Nakon njenog odlaska, sjedim satima gledajući stare fotografije. Ivanov osmijeh na slici iz 1978., Petar u naručju na moru u Makarskoj… Sve mi prolazi pred očima kao film koji se bliži kraju.

Jedne večeri dolazi Petar s papirima. “Mama, samo potpiši predugovor. Agencija će sve riješiti. Novac ide na tvoj račun, ali možemo ga zajedno koristiti za tvoje potrebe.” Gledam te papire i ruke mi drhte.

“Petre, što ako se predomisliš? Što ako Sanja odluči da više nisam dobrodošla? Gdje ću tada?”

On se naljuti: “Zar stvarno misliš da bih ti to napravio? Mama, pa ja sam tvoj sin!”

Ali nešto u njegovim očima me plaši. Nije to više onaj pogled pun ljubavi i brige – sada je tu neka nestrpljivost, možda čak i pohlepa.

Odlazim kod odvjetnice Mirele koju mi je preporučila susjeda Ljubica. Mirela me gleda preko naočala: “Marija, imate pravo biti oprezni. Mnogi roditelji završe na ulici jer su vjerovali djeci bez ikakvih garancija. Ako već prodajete stan, tražite doživotno uzdržavanje ili barem pravo plodouživanja do smrti. Nikad ne znate što život nosi.”

Vraćam se kući još zbunjenija nego prije. Petar me zove svaki dan: “Jesi li odlučila? Agencija čeka!” Osjećam pritisak sa svih strana.

Jedne večeri dolazim kod Ljubice na kavu. Ona me pogleda ozbiljno: “Marija, ja bih na tvom mjestu sve stavila crno na bijelo. Djeca su danas drugačija – nije to kao prije.” Sjetim se svoje majke koja je uvijek govorila: “Čuvaj ono što imaš dok si živa.” Ali zar nije tužno da moram sumnjati u vlastito dijete?

Sljedeći dan pozivam Petra na razgovor. Sjedi preko puta mene, nervozno tapka prstima po stolu.

“Petre, pristajem prodati stan pod jednim uvjetom: želim ugovor o doživotnom uzdržavanju i pravo da živim kod tebe dok sam živa. Ako to ne želiš potpisati – ništa od prodaje.” On šuti nekoliko trenutaka, a onda prasne: “Mama, zar stvarno misliš da bih te izbacio? Zar misliš da sam takav čovjek?”

Pogledam ga mirno: “Ne znam više što da mislim, Petre. Volim te najviše na svijetu, ali moram misliti i na sebe.”

On ustaje i odlazi bez pozdrava.

Dani prolaze u tišini. Nitko me ne zove, nitko ne dolazi. Osjećam se izdano i usamljeno, ali i ponosno što sam napokon stala iza sebe.

Jednog jutra stiže poruka: “Mama, oprosti što sam bio grub. Razumijem tvoju odluku. Doći ću sutra da razgovaramo.” Suze mi klize niz lice – možda još ima nade za nas.

Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam posumnjala u vlastito dijete ili sam napokon naučila štititi samu sebe? Koliko daleko treba ići povjerenje između roditelja i djece – gdje je granica između ljubavi i vlastite sigurnosti?