Moj brat mi naplaćuje najam za roditeljsku kuću – kao da sam mu stranac
“Znaš li ti koliko košta grijanje ove zime?” Dario je stajao nasred dnevnog boravka, ruku prekriženih na prsima, pogledom koji je bio hladniji od prosinačkog vjetra što je šibao kroz prozor. “Nisi više dijete, Lejla. Ako želiš ostati ovdje, moraš plaćati najam.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Ovaj stan u naselju Grbavica bio je sve što mi je ostalo od roditelja. U njemu sam naučila voziti bicikl po hodniku, ovdje smo Dario i ja pravili šatore od deka i smijali se dok nas mama nije opominjala da ne rušimo vaze. Sada, nakon njihove smrti, mislila sam da ćemo barem nas dvoje ostati zajedno – kao obitelj. Ali Dario je imao druge planove.
“Dario, ovo je i moj dom. Mama i tata su uvijek govorili da smo mi jedno drugome sve na svijetu. Kako možeš tražiti od mene najam?” glas mi je drhtao, ali nisam htjela pokazati suze.
On je slegnuo ramenima. “Znaš kakva je situacija. Ja sam preuzeo kredit, sve račune, sve obaveze. Ti imaš posao, možeš si priuštiti. Nije fer da ja sve nosim na leđima.”
Nisam znala što da kažem. Da, radila sam u maloj knjižari na Baščaršiji, ali plaća mi je bila taman dovoljna za osnovne potrebe. Nisam imala luksuz putovanja ni večera po restoranima. Sve što sam željela bilo je ostati u ovom stanu, osjećati miris mamine kave i čuti eho tatinog smijeha u zidovima.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam kroz prozor kako snijeg prekriva dvorište u kojem smo Dario i ja kao djeca gradili snješka. Sjećanja su navirala – miris baklave za Bajram, zvuk tatinog klavira, mamin glas dok nas zove na večeru. Sve to sada je bilo pod prijetnjom da nestane.
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta. Dario bi dolazio kasno s posla, izbjegavao me pogledati u oči. Jednog jutra, dok sam kuhala kavu, tiho je rekao: “Lejla, ne mogu više ovako. Ili ćeš plaćati najam ili moraš pronaći drugo mjesto.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Zar ti stvarno ništa ne znači što smo odrasli ovdje? Zar ti ništa ne znači što smo obitelj?”
Dario je uzdahnuo, ali nije odgovorio.
Počela sam tražiti stanove po oglasima. Cijene su bile astronomske za moj budžet. Prijateljica Amra ponudila mi je da privremeno prespavam kod nje, ali nisam htjela biti teret nikome. Svake večeri vraćala bih se u naš stan s grčem u želucu, osjećajući se kao uljez u vlastitom domu.
Jedne večeri, dok sam slagala stare fotografije, pronašla sam pismo koje mi je mama napisala za moj osamnaesti rođendan. U njemu je pisalo: “Lejla, uvijek čuvaj Darija kao što on čuva tebe. Kad nas ne bude, vi ste jedno drugome dom.” Suze su mi navrle na oči.
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i sjela nasuprot Dariju za kuhinjski stol.
“Znaš li što bi mama rekla da nas vidi ovako? Da se svađamo oko novca i kvadrata?” upitala sam ga tiho.
Dario je dugo šutio. Oči su mu bile crvene od umora ili možda od suza koje nije htio pokazati.
“Lejla… nisam ja ovo želio. Ali znaš kakva je situacija danas. Sve je skupo, a ja sam ostao bez posla prije mjesec dana. Nisam ti htio reći da te ne brinem… Ovo mi je jedini način da preživim dok ne nađem novi posao.”
Osjetila sam kako mi se srce lomi na dva dijela – zbog njega i zbog sebe.
“Zašto mi nisi rekao? Mi smo obitelj, Dario! Mogli smo zajedno tražiti rješenje!”
On je slegnuo ramenima, pogled spušten na stol.
“Nisam htio da misliš da sam slab… Znaš kakav je tata bio – uvijek ponosan, nikad nije tražio pomoć.”
Tada sam shvatila koliko nas prošlost oblikuje – koliko često ponavljamo greške svojih roditelja misleći da tako štitimo one koje volimo.
Dogovorili smo se da ću plaćati simboličan iznos dok Dario ne pronađe posao, a onda ćemo zajedno odlučiti što dalje s našim domom. Nije bilo idealno rješenje, ali barem smo ponovno razgovarali kao brat i sestra.
Ipak, nešto se zauvijek promijenilo među nama. Povjerenje koje smo imali više nije bilo isto – sada smo znali koliko lako novac može razdvojiti čak i one koji su odrasli pod istim krovom.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo izgubiti dio sebe zbog nekoliko stotina maraka? Što nam ostaje kad obitelj postane samo još jedna stavka u bilanci života?