Moj muž i njegova majka u prvom razredu, a ja s djecom u zadnjem redu – Priča iz srca jedne hrvatske obitelji

“Zašto ja uvijek moram biti ta koja šuti?” ponavljala sam u sebi dok sam pokušavala smiriti Luku i Saru, koji su se već počeli prepirati oko prozora. Zrakoplov je bio prepun, sjedala uska, a meni je srce tuklo kao ludo. Pogledala sam prema naprijed, prema zavjesi iza koje su sjedili Ivan i njegova majka Marija, uživajući u udobnosti prvog razreda. Nisam mogla vjerovati da je stvarno to napravio – kupio je sebi i svojoj majci skuplje karte, a mene i djecu ostavio ovdje, među nervoznim putnicima i dječjim plačem.

“Mama, zašto tata nije s nama?” upitala je Sara tiho, gledajući me velikim smeđim očima. Nisam znala što da kažem. “Tata mora biti uz baku, znaš da ona ne voli letjeti,” slagala sam, osjećajući kako mi se grlo steže.

Sjetila sam se kako je sve počelo prije tjedan dana. Ivan je došao kući s osmijehom na licu: “Kupio sam karte za more! Prvi razred za mene i mamu, vi ćete biti odmah iza nas.” Tada mi to nije zvučalo tako strašno – mislila sam da ćemo svi biti blizu. Ali kad sam vidjela raspored sjedenja na aerodromu, shvatila sam istinu. Mi smo bili na samom kraju aviona.

“Ivane, zar stvarno misliš da je ovo u redu?” pitala sam ga prije ukrcaja. Pogledao me onim svojim umornim očima: “Znaš kakva je mama… Ne može sama. A ti si snažna, možeš ti to s djecom.”

Nisam imala snage raspravljati se pred njegovom majkom. Marija me samo odmjerila od glave do pete i rekla: “Ivane, požuri, ne želim čekati među ovim ljudima.” Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama.

Let je trajao samo sat i pol, ali meni se činilo kao vječnost. Luka je plakao jer ga je boljelo uho, Sara je htjela k Ivanu. Ja sam pokušavala ostati pribrana, ali osjećala sam se kao zadnja rupa na svirali. Kad smo napokon sletjeli u Split, Ivan i Marija su nas čekali kod izlaza – svježi, nasmijani, kao da su stigli iz wellnessa.

Na odmoru nije bilo ništa bolje. Marija je stalno bila uz Ivana – doručkovali su zajedno na terasi hotela dok sam ja hranila djecu u sobi. Na plaži je Ivan nosio kremu svojoj majci, a meni je dobacio: “Možeš li ti paziti na Luku dok ja pomognem mami?” Svaki dan sam osjećala kako nestajem – kao žena, kao supruga, kao osoba.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, skupila sam hrabrost i sjela nasuprot Ivana na balkonu. “Ivane, moramo razgovarati. Osjećam se kao dadilja tvojoj majci i našoj djeci. Gdje sam tu ja?”

Ivan je šutio nekoliko trenutaka pa slegnuo ramenima: “Znaš da mama ne može sama… A ti si uvijek bila ta koja sve može izdržati.”

“Ali ne mogu više!” povisila sam glas. “Ne mogu biti nevidljiva! Zar ne vidiš koliko me boli što me stavljaš na zadnje mjesto?” Suze su mi tekle niz lice. Ivan je prvi put spustio pogled.

Sljedećih dana pokušala sam se distancirati – odlazila bih sama s djecom na plažu, večerali bismo bez njih dvoje. Djeca su primijetila promjenu: “Mama, zašto tata više nije s nama?” Luka me pitao jedne večeri dok smo jeli pizzu na rivi.

“Tata ima svoje obaveze,” odgovorila sam tiho, ali u meni se nešto lomilo. Počela sam razmišljati o svemu što sam žrtvovala za ovu obitelj – posao koji sam napustila kad se rodila Sara, prijateljice koje više nisam viđala jer Marija nije voljela goste u kući, snove koje sam odgađala jer je uvijek netko drugi bio važniji.

Na povratku kući situacija se ponovila – Ivan i Marija opet u prvom razredu, ja s djecom iza zavjese. Ovog puta nisam plakala. Gledala sam kroz prozor i odlučila: nešto se mora promijeniti.

Kad smo stigli kući u Zagreb, Ivan me pitao: “Hoćeš li skuhati kavu za mamu? Umorna je od puta.” Pogledala sam ga ravno u oči: “Neću. Umorna sam i ja. I od sada ću misliti i na sebe.”

Te večeri prvi put nakon dugo vremena zaspala sam bez grča u želucu. Znam da me čeka težak razgovor s Ivanom i možda još teži sa svekrvom. Ali više ne želim biti nečija sjena.

Pitam vas – koliko puta ste vi bile stavljene na zadnje mjesto? Koliko još treba šutjeti prije nego što progovorimo?