Moj sin je otišao, ali ja nisam mogao okrenuti leđa unuku i snahi

“Ne mogu više, tata. Guši me ovaj život. Odlazim. Ne traži me.” Te riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam stajao na pragu Darijevog stana, gledajući njegovu ženu Lejlu kako drži malog Ivana u naručju. Suze su joj tekle niz lice, a ja sam osjećao kako mi srce puca na tisuću komadića.

“Dario… Dario! Vrati se!” povikala je Lejla, ali vrata su već bila zalupila. U tom trenutku, sve što sam znao o svom sinu, sve što sam mislio da smo mu usadili, nestalo je. Ostala je samo praznina i tišina koju je ispunjavao dječji plač.

Nisam mogao vjerovati. Moj sin, moj Dario, onaj isti dječak koji je kao mali plakao kad bi vidio napušteno štene na ulici, sada je ostavio svoju obitelj bez ičega. Lejla nije imala posao – bila je na porodiljnom, a stan su jedva plaćali. Dario je bio jedini koji je radio, a sada… sada su ostali bez prihoda, bez sigurnosti, bez njega.

Sjeo sam za kuhinjski stol i gledao Lejlu kako pokušava smiriti Ivana. “Ne znam što ću, gospodine Ivane… Nemam kome. Moji su u Tuzli, nemam novca ni za autobus do njih.”

“Nisi sama,” rekao sam tiho, iako sam osjećao kako mi glas drhti. “Neću vas ostaviti. Nikad.”

Te noći nisam spavao. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti – Dario kao dječak, Dario na maturi, Dario kad je prvi put doveo Lejlu kući. Gdje sam pogriješio? Jesam li bio preblag? Jesam li ga previše štitio? Ili sam možda bio preoštar? Nisam imao odgovore.

Sljedećih dana pokušavao sam pronaći Darija. Zvao sam ga stotinu puta, slao poruke, molio ga da se javi barem zbog Ivana. Nije odgovarao. Lejla je šutjela većinu vremena, povremeno bi zaplakala dok bi presvlačila sina ili gledala kroz prozor.

Novac se topio brže nego što smo očekivali. Moja mirovina nije bila dovoljna ni za moje lijekove, a kamoli za tri osobe. Počeo sam prodavati stvari iz stana – stari televizor, bicikl koji sam godinama čuvao za unuka, čak i sat koji mi je otac ostavio. Svaki put kad bih nešto prodao, osjećao sam se kao da gubim još jedan dio sebe.

Jednog dana došla je susjeda Mara. “Ivane, čula sam što se dogodilo… Ako trebaš nešto, samo reci.” Zahvalio sam joj, ali ponos mi nije dao da tražim pomoć. Ipak, kad je donijela lonac sarme i ostavila ga pred vratima, nisam mogao zadržati suze.

Lejla je pokušavala pronaći posao, ali tko će zaposliti mladu majku s bebom? Oglasila se na Facebooku da čuva djecu ili čisti stanove. Prvi posao dobila je kod jedne obitelji u centru grada – čistila je stubište i prala prozore za 50 kuna. Vratila se kući iscrpljena, ali s osmijehom: “Evo, Ivan će imati pelene ovaj tjedan.” Taj osmijeh bio je najtužniji osmijeh koji sam ikad vidio.

Jedne večeri dok smo sjedili za stolom, Ivan je zaspao u mom krilu. Lejla me pogledala i tiho rekla: “Zašto nas je ostavio? Zar smo toliko loši?” Nisam znao što reći. Samo sam joj stisnuo ruku.

Prolazili su mjeseci. Dario se nije javljao. Ljudi su počeli šaptati po kvartu – neki su nas žalili, neki osuđivali. “Sigurno ga je ona otjerala,” govorili su jedni. “Ma on je uvijek bio slab karakter,” govorili su drugi. Mene nije bilo briga što govore – znao sam samo da ne smijem pasti.

Jednog dana stiglo je pismo iz Sarajeva – Dario piše da mu je žao, ali da ne može podnijeti odgovornost i da mu treba vremena da pronađe sebe. Nije pitao ni za sina ni za Lejlu. Samo o sebi.

Bio sam bijesan. Htio sam mu napisati najgore riječi koje otac može napisati sinu. Ali nisam mogao. Umjesto toga napisao sam: “Tvoj sin te treba. Kad budeš spreman biti otac, vrata su ti otvorena. Do tada – ja ću biti tu za njega.”

Lejla se polako vraćala sebi. Pronašla je stalni posao u pekari kod Jasne iz susjedstva. Ivan je rastao – prvi koraci, prve riječi… Sve sam to bilježio u bilježnicu koju ću jednog dana dati Dariju ako se ikad vrati.

Jedne večeri Ivan me pitao: “Djede, gdje je tata?” Zastao sam i pogledao ga u oči: “Tata je daleko sada, ali imaš mene i mamu. I uvijek ćemo biti tu za tebe.” Ivan me zagrlio oko vrata i šapnuo: “Volim te najviše na svijetu.” Tada sam shvatio – možda ne mogu popraviti sve što je slomljeno, ali mogu biti tu za one koji me trebaju.

Ponekad se pitam – što tjera čovjeka da pobjegne od onih koji ga vole? Je li ljubav dovoljna da izliječi rane koje drugi ostave? Možemo li ikada oprostiti onima koji nas izdaju?