Nakon vjenčanja shvatila sam da sam udana za njegovu majku, a ne za njega
“Opet si zaboravila kupiti mlijeko, Alma! Kako misliš voditi kuću kad ni to ne možeš zapamtiti?” glas svekrve Zlate odjeknuo je kroz stan u Sarajevu, dok sam stajala u hodniku s torbama iz prodavnice. Damir je sjedio za stolom, gledao u mobitel i nije ni podigao pogled. “Mama, pusti je, umorna je s posla,” promrmljao je, ali bez stvarne želje da me zaštiti. Zlata je samo odmahnula rukom i nastavila: “Nije stvar u umoru, nego u odgovornosti. Ja sam u tvojim godinama već imala troje djece i sve držala pod kontrolom.”
U tom trenutku osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam imala snage ni odgovoriti. Samo sam spustila torbe i otišla u kupaonicu, gdje sam pustila vodu da teče kako bi sakrila tihe jecaje. U ogledalu sam vidjela svoje crvene oči i pitala se: gdje je nestala ona vesela djevojka koja je vjerovala da će ljubav pobijediti sve?
Damira sam upoznala na fakultetu u Mostaru. Bio je tih, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Njegova nježnost me osvojila, a osmijeh mi je davao osjećaj sigurnosti. Vjerovala sam mu više nego sebi. Kad me zaprosio na obali Neretve, nisam ni trenutka dvojila. Vjenčanje je bilo skromno, ali puno smijeha i suza radosnica. Nisam znala da će se moj život uskoro pretvoriti u borbu protiv nevidljivih zidova koje je njegova majka gradila oko nas.
Prvih mjeseci braka Zlata je dolazila svaki dan. “Samo da vidim treba li vam što,” govorila bi, ali zapravo je provjeravala jesam li dovoljno dobra za njenog sina. Damir bi joj uvijek govorio: “Mama, Alma zna što radi,” ali kad bi ona otišla, znao bi mi prigovoriti zbog sitnica koje sam navodno pogrešno napravila. “Zlata kaže da se sarma ne mota tako…” ili “Mama misli da bi trebala češće prati prozore.” U početku sam se trudila udovoljiti svima, vjerujući da će me zavoljeti ako budem savršena snaha.
Godine su prolazile, a ja sam polako gubila sebe. Svaka odluka – od toga gdje ćemo na godišnji odmor do toga hoćemo li imati djecu – prolazila je kroz Zlatine ruke. Kad sam predložila da odemo sami na more, Damir je rekao: “Ali mama bi bila sama…” Kad sam spomenula mogućnost preseljenja zbog mog posla, Zlata je dramatično zaplakala: “Hoćeš mi uzeti sina? Zar ti nije dosta što si ga već promijenila?”
Moji roditelji iz Zenice su me pitali: “Alma, jesi li sretna?” Lagala sam im kroz zube: “Jesam, samo je teško naviknuti se na novi grad.” Nisam imala hrabrosti priznati da se osjećam kao gost u vlastitom životu.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga tko će odlučiti što ćemo jesti za večeru, sjela sam na balkon i gledala svjetla Sarajeva. Damir je izašao za mnom.
“Znaš da mama samo želi najbolje za nas,” rekao je tiho.
“A što ja želim? Jesi li se ikad pitao što ja želim?” glas mi je drhtao.
Damir je šutio. Prvi put nije imao odgovor.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim godinama koje sam provela pokušavajući biti ono što drugi žele. Sjetila sam se svojih snova – putovanja, karijere, djece koju bih odgajala po svojim vrijednostima, a ne po tuđim pravilima.
Sljedećeg dana odlučila sam razgovarati sa Zlatom. Srce mi je lupalo kao ludo dok sam ulazila u njenu kuhinju.
“Zlata, moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
Pogledala me iznenađeno. “Što je sad?”
“Osjećam se kao da nemam pravo glasa u vlastitom životu. Volim Damira, ali ne mogu više živjeti ovako. Moram imati pravo odlučivati o sebi i svojoj obitelji.”
Zlata je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Ti si došla u ovu kuću, moraš poštovati pravila.”
“A gdje su moja pravila? Gdje su moji snovi?” upitala sam kroz suze.
Damir je došao kasnije i našao me uplakanu na krevetu.
“Alma… ne znam što da radim,” priznao je slomljeno.
“Znaš li barem što želiš? Želiš li mene ili svoju majku?”
Dugo me gledao bez riječi.
Dani su prolazili u tišini. Zlata više nije dolazila svaki dan, ali napetost se mogla rezati nožem. Damir se povukao u sebe. Ja sam počela tražiti posao u Zenici, razmišljajući o povratku roditeljima.
Jedne večeri nazvala me prijateljica Sanja iz djetinjstva.
“Alma, nisi sama. Ako odlučiš otići, imaš gdje doći. Život nije samo žrtva za druge. Moraš biti svoja!”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam.
Nakon mjesec dana pakirala sam kofere. Damir me gledao dok sam spremala stvari.
“Hoćeš li se vratiti?” pitao je tiho.
“Ne znam,” odgovorila sam iskreno. “Ali znam da više ne mogu živjeti bez svog glasa.”
Sada sjedim u roditeljskoj kući i pišem ovo pismo sebi – i svakoj ženi koja se osjeća izgubljeno među tuđim očekivanjima.
Jesam li pogriješila što sam otišla? Je li moguće ponovno pronaći sebe nakon godina šutnje? Što biste vi napravili na mom mjestu?