Nevidljivi zid luksuza: Priča jedne zagrebačke obitelji
“Ne, Lana, to ostaje ovdje kod bake i djeda,” Damirova majka, gospođa Marija, izgovara to svake nedjelje istim tonom, dok Lana stisnutih usana gleda u novu Barbie kuću s bazenom. Damir šuti, kao i uvijek, a ja osjećam kako mi srce tone. Zrak u dnevnoj sobi miriše na svježe pečene kolače i skupi parfem, ali između nas lebdi nešto hladno, nevidljivo – zid koji ne mogu probiti.
“Zašto ne mogu ponijeti igračku kući?” Lana me pita tiho dok sjedimo u autu na povratku. Gledam je u retrovizoru, oči joj sjaje od suza. “Zato što baka i djed žele da se igraš kod njih,” odgovaram, ali ni sama ne vjerujem u to. Istina je da ne znam pravi razlog. Možda je to njihova igra moći, možda način da nas drže pod kontrolom, možda samo navika iz nekih drugih vremena.
Damir vozi šutke, prsti mu stegnuti oko volana. Znam da ga boli, ali nikada ne želi razgovarati o tome. “Oni su takvi, Ivana. Ne možemo ih promijeniti,” ponavlja svaki put kad pokušam otvoriti tu temu. Ali ja ne mogu prihvatiti da je to normalno.
Moji roditelji su skromni ljudi iz Osijeka. Nikada nisu imali puno, ali ono što su imali dijelili su sa mnom i mojom sestrom. Kod njih nije bilo skupih poklona, ali bilo je topline, smijeha i zagrljaja. Kad sam prvi put došla kod Damirovih roditelja, osjećala sam se kao Pepeljuga na balu – sve je blistalo, ali ništa nije bilo moje.
Jedne nedjelje Lana je dobila električni romobil. Oči su joj zasjale od sreće dok ga je vozila po dvorištu. Kad smo krenuli kući, pokušala ga je staviti u auto. “Ne, ne, dušo, to ostaje ovdje,” rekla je gospođa Marija s osmijehom koji nije dopirao do očiju. Lana je spustila glavu i šutjela cijelim putem kući.
Te večeri sam odlučila razgovarati s Damirom. “Ovo nije u redu. Lana pati. Zašto im dopuštaš da to rade?”
Damir je uzdahnuo i sjeo na rub kreveta. “Znaš kakvi su moji roditelji. Sve mora biti po njihovom. Ako im se suprotstavim, samo će biti gore.”
“Ali ovo nije igračka, Damire! Ovo je način na koji nas drže podalje. Kao da nismo dovoljno dobri za njihove stvari!”
Damir je šutio. Znam da ga boli što ne može stati na moju stranu, ali još više ga boli pomisao da razočara svoje roditelje.
Sljedeće nedjelje odlučila sam pokušati razgovarati s gospođom Marijom. Pričekala sam trenutak kad su Lana i djed otišli u šetnju.
“Gospođo Marija, mogu li vas nešto pitati? Zašto Lana ne smije ponijeti igračke kući?”
Pogledala me preko ruba naočala, usne stisnute u tanku crtu. “Ivana, draga, to su posebne igračke za ovdje. Tako će se Lana uvijek veseliti dolasku kod nas.”
“Ali ona se osjeća tužno kad mora ostaviti igračke ovdje. Zar nije važnije da bude sretna nego da ima razlog za dolazak?”
Gospođa Marija je odmahnula glavom. “Vi mladi sve gledate drugačije. Mi smo tako navikli. Nema potrebe mijenjati ono što funkcionira.”
Te večeri sam plakala pod tušem, osjećajući se bespomoćno i ljuto. Nisam znala kako probiti taj zid luksuza koji su podigli oko sebe – i oko nas.
S vremenom sam počela primjećivati još nešto: svaki put kad Lana dobije novi poklon koji ne smije ponijeti kući, postaje sve povučenija. Više ne pita zašto, samo šuti i gleda kroz prozor auta dok se vozimo kući.
Jednog dana sam odlučila nešto promijeniti. Pripremila sam malu kutiju s Lanim najdražim igračkama iz našeg stana i odnijela ih kod mojih roditelja u Osijek kad smo išli u posjetu za vikend.
“Lana, ove igračke možeš ponijeti kući ili ostaviti ovdje – kako god želiš,” rekla sam joj dok smo pakirali stvari za povratak.
Pogledala me zbunjeno pa sretno zagrlila kutiju. “Mogu ih stvarno ponijeti?”
“Naravno, dušo. Ovo su tvoje igračke. Ti odlučuješ gdje će biti.”
Na povratku u Zagreb bila je vesela kao nikad prije.
Kad smo sljedeći put došli kod Damirovih roditelja, Lana nije ni pogledala nove igračke koje su joj pripremili. Umjesto toga, izvukla je svoju malu plišanu žirafu iz ruksaka i igrala se sama na tepihu.
Gospođa Marija je primijetila promjenu i pogledala me ispod obrva.
“Što se dogodilo s Lanom? Nije više zainteresirana za naše poklone,” upitala je Damira kasnije tog dana.
Damir mi je kasnije ispričao razgovor: “Mama misli da si ti kriva što Lana više ne želi njihove igračke. Kaže da si joj napunila glavu glupostima o tome što znači imati nešto svoje.” Pogledao me s mješavinom tuge i zahvalnosti.
“Možda jesam,” odgovorila sam tiho, “ali barem zna da ima pravo na svoje stvari i na svoje osjećaje.”
Nedjelje su postale tiše, napetije. Gospođa Marija više nije bila tako srdačna prema meni, ali Lana je bila sretnija – a meni je to bilo najvažnije.
Ponekad se pitam jesam li napravila pravu stvar ili sam samo produbila jaz između naše obitelji i Damirovih roditelja. Je li važnije održati mir ili zaštititi svoje dijete od emocionalne manipulacije?
Možda vi znate odgovor bolje od mene: Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav prema djetetu vrijedna sukoba s obitelji?