Nikad Nisam Mislila Da Će Me Ivan Tako Osuditi: Sve Se Svelo Na Alimentaciju
“Zar ti stvarno misliš da ja ne znam na što trošiš tu alimentaciju?” Ivanov glas odjekivao je stubištem dok sam pokušavala zatvoriti vrata stana. Ruke su mi drhtale, a Lejla je stajala iza mene, stisnuta uz moju nogu. Nije imala ni sedam godina, a već je naučila da se odrasli mogu pretvoriti u vukove kad se radi o novcu.
“Ivane, molim te, nemoj pred njom…” prošaptala sam, ali on nije mario. “Znaš li ti koliko ja radim da bih vama dao tih 1.200 kuna mjesečno? A ti? Kupiš joj novu jaknu i misliš da si majka godine!”
Zatvorila sam vrata i naslonila se na njih. Suze su mi navirale, ali nisam smjela plakati pred Lejlom. “Mama, zašto je tata ljut?” pitala je tiho. Spustila sam se na koljena i zagrlila je. “Nije ljut na tebe, ljubavi. Samo je umoran.”
Ali istina je bila drugačija. Ivan nije bio samo umoran – bio je povrijeđen, ogorčen i spreman da me povuče sa sobom na dno. Kad smo se rastali prije dvije godine, mislila sam da ćemo ostati civilizirani zbog Lejle. Oboje smo odrasli u Splitu, znali smo što znači kad selo priča o tebi. Nisam htjela da Lejla bude predmet ogovaranja.
Ali Ivan je bio drugi čovjek nakon razvoda. Počeo je kasniti s alimentacijom, svaki put uz poruku: “Nisam bankomat.” Kad bih ga pitala može li preuzeti Lejlu vikendom, odgovarao bi: “Imam posla, znaš da radim dvije smjene.” A onda bi mi stigla poruka od zajedničkog prijatelja: “Vidjela sam Ivana sinoć u kafiću s onom plavušom iz kvarta.”
Moja majka, Jasna, nije mi olakšavala situaciju. “Što si očekivala? Da će te nositi na rukama kad si ga ostavila? Muškarci su takvi. Sada ti je kasno za plakanje.” Svaki put kad bih joj rekla da mi je teško, podsjetila bi me kako sam sama izabrala ovaj put.
Ali nisam birala samoću – birala sam mir za sebe i dijete. Ivan je znao biti grub, ne fizički, ali riječima je znao rezati do kosti. Sjećam se jedne večeri kad sam kasnila s posla jer mi je šefica u trgovini naredila inventuru. Došla sam kući iscrpljena, a Ivan je stajao na vratima s Lejlom u naručju. “Kasniš pola sata! Znaš li ti što znači odgovornost?”
Te večeri sam odlučila – neću više živjeti pod njegovim uvjetima.
Sada, dvije godine kasnije, još uvijek osjećam posljedice te odluke. Svaki mjesec borim se s računima: struja, voda, vrtić, hrana… Alimentacija nije dovoljna ni za pola toga. Kad sam ga zamolila da poveća iznos jer su cijene sve veće, nasmijao se u lice: “Nađi si boljeg posla ili novog muža!”
Jedne večeri sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala Lejlu kako crta sunce i kuću. “Mama, možeš li mi nacrtati tatu?” upitala je. Ruka mi je zadrhtala nad papirom. Kako da nacrtam čovjeka koji nam je nekad bio sve, a sada je samo izvor boli?
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – sigurnost, prijatelje koji su birali strane, čak i vlastitu sestru Mirelu koja mi više nije dolazila u goste jer “nije htjela biti između”. Osjećala sam se kao brod bez sidra.
Jednog dana stiglo mi je pismo iz Centra za socijalnu skrb – Ivan traži smanjenje alimentacije jer mu “financijska situacija ne dopušta više”. U isto vrijeme na Facebooku objavljuje slike s vikenda na Jahorini s novom djevojkom. Srce mi se slamalo od nemoći.
Otišla sam kod odvjetnice Sanje. Sjela sam preko puta nje i ispričala sve – od Ivanovih prijetnji do njegovih laži o mojim “troškovima”. Sanja me gledala ozbiljno: “Ana, ovo nije rijetko. Sustav često štiti očeve više nego majke. Ali ne smijete odustati zbog Lejle.”
Na sudu sam prvi put vidjela Ivana kako sjedi preko puta mene kao stranac. Njegov odvjetnik govorio je o meni kao o ženi koja “ne zna upravljati novcem” i koja “manipulira djetetom radi vlastite koristi”. Osjećala sam se kao kriminalac.
Nakon ročišta izašla sam vani i zaplakala prvi put nakon dugo vremena. Prijateljica Emina me zagrlila: “Ana, nisi sama. Znaš koliko nas prolazi isto? Samohrane majke su uvijek krive – ili troše previše ili traže previše ili su previše emotivne… Nikad nismo dovoljno dobre.”
Te riječi su mi dale snagu da nastavim dalje.
Danas sjedim u svojoj maloj kuhinji, kuham juhu od povrća za Lejlu i sebe. Gledam kroz prozor na kišni splitski dan i pitam se – hoće li ikad biti lakše? Hoće li Lejla jednog dana razumjeti zašto sam izabrala ovaj put?
“Možda nisam savršena majka,” šapćem sebi dok pokrivam Lejlu dekicom i ljubim je u čelo, “ali borim se za nas svaki dan.”
Ponekad se pitam – koliko još žena mora proći kroz ovo da bi nas društvo počelo shvaćati ozbiljno? Je li moguće biti dobra majka i ostati svoja u zemlji gdje te svi gledaju kroz tuđe oči?