Nisam Tvoj Sin, Pa Zašto Bi Ti Bilo Stalo?

“Zašto si opet zaboravio kupiti kruh, Dario?” grmio je Stjepan s vrata, dok sam ja stajao u hodniku, držeći torbu iz škole. Pogledao sam prema mami, ali ona je samo slegnula ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Nije on tvoj sin, Stjepane, pusti ga na miru,” prošaptala je, ali dovoljno glasno da oboje čujemo. Osjetio sam kako mi obrazi gore od srama i bijesa. Nisam bio njegov sin – to je bila rečenica koju sam čuo previše puta.

Odrastao sam u malom stanu u Novom Zagrebu. Moj otac, pravi otac, otišao je kad sam imao četiri godine. Mama je radila dva posla da nas prehrani, a onda je upoznala Stjepana. On je bio tipičan muškarac s Balkana: ozbiljan, šutljiv, uvijek s pivom u ruci i pogledom koji te može presjeći na pola. Nikad nije bio nasilan, ali njegova hladnoća bila je gora od bilo kakvog udarca.

“Dario, nisi ti kriv što tvoj tata nije tu,” znala bi mi reći mama dok bi mi mazila kosu navečer. Ali ja sam znao da je sve drugačije otkad je Stjepan došao. On je imao sina iz prvog braka, Ivana, koji bi dolazio vikendom. Ivan je bio zlatno dijete – uvijek nasmijan, uvijek s peticama iz matematike. Kad bi Stjepan pričao o njemu, oči bi mu zasjale na način na koji nikad nisu kad bi gledao mene.

Jednog dana, dok sam sjedio za stolom i pokušavao riješiti zadatke iz fizike, Stjepan je ušao u sobu. “Zašto gubiš vrijeme na to? Ionako od tebe neće biti ništa. Bolje idi pomogni mami oko ručka.” Osjetio sam knedlu u grlu. “Ali tata…” počeo sam, pa se ispravio: “Stjepane, mogu li samo završiti zadatak?” Pogledao me s gađenjem. “Nisi ti moj sin da te ja školujem i hranim dok ne ostariš. Tvoj otac neka ti plaća školu ako mu je stalo.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. U školi su me prijatelji zadirkivali jer nisam imao najnovije tenisice ili mobitel kao oni. Nisam nikome pričao što se događa kod kuće – sram me bilo priznati da me vlastiti očuh ne želi.

Jednog dana, kad sam imao šesnaest godina, mama je došla kući uplakana. Sjela je kraj mene na kauč i šaptala: “Dario, molim te, nemoj zamjeriti Stjepanu. On samo… on ne zna drugačije.” Pogledao sam je kroz suze: “Mama, zašto si izabrala njega umjesto mene?” Nije imala odgovor.

Godinama sam skupljao bijes i tugu u sebi. Kad sam završio srednju školu, odlučio sam otići studirati u Sarajevo – daleko od svega što me podsjećalo na osjećaj odbačenosti. Prva godina bila je teška; nisam imao novca ni podrške. Radio sam noću u pekari da platim stanarinu i knjige. Ponekad bih sjedio na klupi ispred studentskog doma i pitao se ima li ovo sve smisla.

Jedne večeri nazvala me mama: “Dario, Stjepan je bolestan. Treba mu pomoć oko svega.” Osjetio sam kako mi srce preskače od mješavine sažaljenja i ljutnje. “Mama, on nikad nije bio tu za mene. Zašto bih ja sad bio tu za njega?” Tišina s druge strane linije trajala je vječnost.

Vratio sam se kući nakon nekoliko mjeseci. Stjepan je ležao u krevetu, slab i nemoćan. Pogledao me prvi put bez prezira u očima. “Dario…” promrmljao je, “znam da nisam bio dobar prema tebi. Nisam znao kako biti otac djetetu koje nije moje.” Sjeo sam kraj njega i prvi put osjetio da možda ipak postoji mogućnost oprosta.

Ali oprost nije došao lako. Trebale su godine razgovora, svađa i suza da shvatim – nisam ja kriv što me netko nije mogao voljeti kao svoje dijete. Naučio sam graditi svoj život bez očekivanja od drugih.

Danas imam svoju obitelj – ženu Lejlu i sina Tarika. Svaki put kad ga zagrlim, obećam sebi da nikad neće osjetiti ono što sam ja osjećao cijelo djetinjstvo.

Ponekad se pitam: koliko nas još živi s osjećajem da nismo dovoljno dobri samo zato što nismo nečiji krv? Može li ljubav pobijediti predrasude koje nosimo iz prošlosti? Što vi mislite?