„Njihova kuća, naši snovi: Kad roditelji biraju kome će pomoći” – Hrvatsko-bosanska obiteljska drama pod pritiskom stambenog pitanja
„Zašto uvijek ja moram biti ta koja pokreće ovu temu, Dario? Zar ti nije neugodno svaki put kad tvoja mama dođe i priča kako su kupili još jedan stan za iznajmljivanje, dok mi sjedimo ovdje u ovoj rupi?”
Dario je šutio, gledao kroz prozor na kišni zagrebački bulevar. Znam da ga boli, ali još više me boli njegova šutnja. „Nije stvar u tome da ne želim razgovarati s njima”, promrmljao je, „nego znam da neće pomoći. Nikad nisu.”
Sjedila sam na rubu starog kauča, pokrivenog dekicom koju sam donijela iz Sarajeva kad sam se doselila k njemu. Ovdje smo već tri godine, u ovom skučenom stanu na Trešnjevci, gdje zidovi pamte svaku našu svađu. Dario radi u banci, ja sam nastavnica u osnovnoj školi. Plaće su nam dovoljne za preživljavanje, ali ne i za san o vlastitom domu. Njegovi roditelji, Mirjana i Željko, imaju tri stana u Zagrebu i vikendicu na Krku. I svaki put kad ih posjetimo, osjećam se kao uljez.
„Znaš što mi je tvoja mama rekla prošli put?” upitala sam ga tiho. „Rekla je: ‘Mi smo se za sve sami izborili. Neka i vi malo osjetite život.’”
Dario je stisnuo šake. „Oni misle da nas tako uče odgovornosti.”
„A što je s ljubavlju? S podrškom? Zar nije obitelj tu da pomogne kad može?”
Nije odgovorio. U tom trenutku zazvonio je mobitel. Na ekranu: Mama. Moja mama iz Sarajeva. Uvijek zove kad osjeti da mi je teško.
„Emina, dušo, kako ste?”
„Dobro smo, mama”, slagala sam.
„Jeste li išli kod Darijevih?”
„Jesmo.”
„Jesu li vas pitali treba li vam što?”
Osjetila sam knedlu u grlu. „Nisu.”
Mama je uzdahnula. „Znaš, kod nas u Bosni, pa makar imali zadnju marku, dijelimo je s djecom. Nije sve u novcu, ali kad možeš pomoći – pomogneš.”
Nakon razgovora, osjećala sam se još gore. Dario je sjedio za stolom i gledao stare račune.
„Možda bismo trebali otići iz Zagreba”, rekla sam tiho.
Pogledao me kao da sam luda. „I kamo? U Sarajevo? Tamo nema posla ni za tebe ni za mene.”
„Ne znam… Samo znam da ovako više ne mogu.”
Sljedeći vikend otišli smo kod njegovih roditelja na ručak. Mirjana je servirala pečenu janjetinu i pričala o novim pločicama koje su stavili u kupaonicu na Krku.
„Emina, kako ti ide u školi?” upitala me usput.
„Dobro”, odgovorila sam kratko.
Željko je prelistavao novine. „Dario, znaš li da je susjed prodao stan za 250 tisuća eura? Ludilo!”
Dario se nasmijao kiselo. „Mi bismo bili sretni i s garsonjerom.”
Mirjana ga je pogledala preko naočala. „Pa radite oboje. Mlada ste obitelj. Treba štedjeti.”
Osjetila sam kako mi krv vrije. „Mi štedimo, gospođo Mirjana. Ali cijene su otišle u nebo. Vi ste imali sreće.”
Mirjana se nasmiješila onim hladnim osmijehom koji me uvijek podsjeti da nisam ‘njihova’. „Sreća prati hrabre.”
Na povratku kući Dario je šutio cijelim putem. Kad smo stigli, bacio je ključeve na stol.
„Ne mogu više ovo slušati”, rekao je tiho.
„A što ćemo? Hoćemo li čekati da nas pozovu da živimo kod njih kao podstanari?”
Dario je sjeo na pod i uhvatio se za glavu. „Ne znam… Možda bih trebao pitati tatu direktno.”
„A što ako te odbije? Hoćeš li moći to podnijeti?”
Nije odgovorio.
Tjedan dana kasnije, Dario je skupio hrabrost i otišao kod oca. Vratio se kasno navečer, blijed.
„Rekao je da ne želi miješati novac i obitelj”, rekao je tiho.
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. „Znači, ništa?”
Dario je slegnuo ramenima. „Ništa.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o tome kako sam ostavila svoj grad zbog ljubavi, kako svaki dan brojim kune do kraja mjeseca, kako gledam druge parove koji dobivaju pomoć od svojih roditelja i grade život bez tolikog tereta.
Sljedećih dana postali smo stranci pod istim krovom. Svaka sitnica bila je povod za svađu: tko će platiti režije, tko će kupiti kruh, tko će nazvati majstora jer opet curi slavina.
Jedne večeri Dario me pogledao očima punim tuge.
„Znaš li što mi je tata još rekao?”
Odmahnula sam glavom.
„Rekao je: ‘Ti si izabrao svoj put. Mi smo svoje dali.’”
Osjetila sam kako mi se srce slama. Zar je to obitelj? Da gledaš svoje dijete kako se muči i okrećeš glavu?
Mjeseci su prolazili. Počela sam raditi dodatno online instrukcije iz matematike da skupimo još koju kunu. Dario je postao nervozan, povučen. Sve češće smo šutjeli za stolom.
Jednog dana stigla mi je poruka od mame: ‘Dođi kući na vikend.’ Otišla sam sama u Sarajevo. Tamo me dočekala toplina doma, miris pite i zvuk smijeha moje sestre Amre i njenog muža Harisa koji žive s roditeljima dok ne skupe za svoj stan.
Gledala sam ih i pitala se: gdje smo mi pogriješili? Je li pogrešno očekivati pomoć od onih koji imaju? Ili smo mi previše ponosni?
Vratila sam se u Zagreb s još većim teretom na srcu. Dario me dočekao na kolodvoru.
„Nedostajala si mi”, rekao je tiho.
Zagrlila sam ga i zaplakala.
Danas sjedim ovdje i pišem ovo, pitajući se: Je li novac vrijedan toga da obitelj postane strana riječ? Jesmo li mi jedini koji osjećaju ovu nepravdu ili ima još vas koji ste prošli isto?