Noć kad sam izgubila Lejlu: Ispovijest bake rastrgane između krivnje i oprosta

“Jadranka, gdje ti je Lejla?” viknula je kćerka Mirela čim je ušla u stan, a ja sam osjetila kako mi srce preskače. Sat je otkucavao ponoć, a vani je bura nosila kišu po sarajevskim krovovima. Lejla je ležala na kauču, blijeda kao snijeg, s kapima znoja na čelu. “Samo je malo umorna, igrale smo se cijeli dan,” pokušala sam umiriti Mirelu, ali ona je već klečala pored Lejle, držeći joj ruku i panično je dozivala: “Lejla, dušo, probudi se!”

Nikad neću zaboraviti taj trenutak. Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Bila sam uvjerena da sam najbolja baka – uvijek sam pazila na unuke, kuhala im najdraža jela, pričala bajke iz djetinjstva provedenog u Mostaru. Ali te noći, dok su Mirela i njen muž Emir jurili s Lejlom prema hitnoj pomoći, ostala sam sama u stanu punom igračaka i tišine. U meni je rasla panika: “Što ako joj se nešto dogodi? Što ako sam ja kriva?”

Lejla je imala samo šest godina. Bila je veselo dijete, uvijek spremna na smijeh i zagrljaj. Tog dana smo crtale, igrale Čovječe ne ljuti se, a onda je tražila da joj pročitam priču o Ivici i Marici. Oko devet sati požalila se da je boli trbuh. Pomislila sam da je pojela previše kolača koje sam ispekla za nju i njenog brata Tarika. Dala sam joj čaj od kamilice i rekla da legne. Nisam htjela uznemiravati Mirelu – ona ionako ima previše briga na poslu u bolnici.

Ali bol nije prestajala. Lejla je postajala sve slabija, a ja sam uporno vjerovala da će proći. Nisam htjela zvati hitnu pomoć – bojala sam se da će me svi okriviti što nisam bolje pazila. Kad su Mirela i Emir došli po djecu, već je bilo kasno.

U bolnici su rekli da je Lejla imala upalu slijepog crijeva koja je pukla. Liječnici su trčali hodnicima, a ja sam sjedila na plastičnoj stolici i gledala u pod. Mirela nije htjela ni pogledati u mene. Emir je šutio, ali njegov pogled bio je dovoljan – bio je to pogled razočaranja i bijesa.

“Mama, kako nisi primijetila? Kako nisi zvala doktora?” Mirela mi je kroz suze rekla kad su Lejlu odveli na operaciju. Nisam imala odgovora. Samo sam šaptala: “Oprosti, nisam znala…”

Noćima nisam spavala. Svaki zvuk u stanu podsjećao me na Lejlin smijeh, na njezine male ruke koje su me grlile oko vrata. Tarik me izbjegavao, a susjedi su šaptali iza leđa: “Jadranka je izgubila unuku…” U malom gradu poput Travnika vijesti se brzo šire.

Lejla se probudila nakon operacije, ali više ništa nije bilo isto. Bila je tjednima u bolnici, slaba i tiha. Mirela mi nije dopuštala da dolazim u posjetu. “Ne mogu te sad gledati,” rekla mi je jednom preko telefona. Emir mi nije odgovarao na poruke.

Moja sestra Vesna pokušavala me utješiti: “Nisi ti kriva, Jadranka. Djeca brzo obole, a simptomi su varljivi.” Ali ja nisam mogla oprostiti sebi. Svaki dan sam išla do crkve svete Ane i palila svijeću za Lejlino zdravlje.

Jednog dana, nakon mjesec dana tišine, Mirela me nazvala. Glas joj je bio hladan: “Lejla želi vidjeti baku.” Srce mi je poskočilo od nade i straha istovremeno.

Ušla sam u bolničku sobu s buketom ljubičica koje Lejla voli. Bila je blijeda, ali nasmiješila se kad me vidjela: “Bako, hoćeš li mi opet pričati priču?” Sjela sam kraj nje i počela pričati o djetinjstvu na Neretvi, o smokvama i bademima koje smo brali kao djeca.

Mirela me promatrala sa strane. Na kraju posjeta rekla mi je: “Ne znam hoću li ti ikad moći oprostiti… ali Lejli trebaš.”

Dani su prolazili sporo. Polako smo gradile novi odnos – ja i Lejla, ali između mene i Mirele ostao je zid šutnje i neizgovorenih riječi. Ponekad uhvatim sebe kako gledam stare fotografije i pitam se gdje sam pogriješila.

Jedne večeri, dok smo sjedile za stolom, Lejla me pitala: “Bako, jesi li tužna?” Pogledala sam u njezine velike smeđe oči i osjetila kako mi suze naviru: “Jesam, dušo… jer te nisam zaštitila kad si me najviše trebala.” Lejla me zagrlila: “Ali sad si tu.” Taj zagrljaj bio mi je najveći oprost koji sam mogla dobiti.

Ipak, rana između mene i Mirele još uvijek boli. Ponekad mislim da nikad neću moći vratiti njezino povjerenje. Ali svaki dan pokušavam biti bolja baka – ne savršena, nego prisutna.

Pitam se često: Koliko nam treba da oprostimo sebi? I možemo li ikada ponovno biti obitelj kakva smo bili prije te noći?