Novi početak: Kako smo pronašli mir nakon što smo se iselili iz svekrvine kuće
“Opet nisi dobro posložila tanjire, Amra! Koliko puta sam ti rekla da se veliki tanjiri slažu ispod malih?” Svekrvin glas odjekivao je kuhinjom, a meni su ruke drhtale dok sam pokušavala popraviti ono što sam već tri puta složila. Emir je sjedio za stolom, šutio, gledao u mobitel. U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam nevidljiva, kao da moj trud nikome ništa ne znači.
Sjećam se dana kad smo se uselili kod njegove majke. Bilo je to odmah nakon vjenčanja, jer “tako je najpametnije, Amra, dok ne stanete na noge”, govorila je Fikreta, njegova majka. U početku sam vjerovala da će to biti privremeno, ali godine su prolazile, a mi smo i dalje živjeli u toj staroj kući u predgrađu Sarajeva. Svaki moj korak bio je pod budnim okom svekrve. Nije joj promaklo ni kad bih kasno došla s posla, ni kad bih zaboravila zaliti cvijeće na prozoru.
“Emire, hajde reci nešto!” prošaptala sam mu te večeri dok smo ležali u našoj sobi, koja je više ličila na skladište nego na bračnu oazu. “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom životu.”
Emir je uzdahnuo. “Znaš da nemamo gdje. Moja plata nije dovoljna za stanarinu, a tvoja je tek nešto veća od minimalca. Mama nam pomaže koliko može.”
“Ali po koju cijenu? Gubimo sebe, Emire. Gubimo nas.”
Te riječi su visile između nas kao magla koja se ne povlači ni kad sunce izađe. Dani su prolazili u istom ritmu: posao, kuća, svekrvine kritike, Emir šuti. Počela sam osjećati kako mi nestaje snage za borbu. Ponekad bih se povukla u kupaonicu i plakala tiho, da me nitko ne čuje.
Jednog dana, dok sam spremala ručak, Fikreta je ušla u kuhinju i počela pričati kako bi bilo vrijeme da razmislimo o djeci. “Nemaš više 25 godina, Amra. Vrijeme ti curi. Šta čekaš?”
Osjetila sam kako mi krv vrije. “Možda čekam da imam svoj dom prije nego što rodim dijete!” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Fikreta me pogledala kao da sam opsovala najgoru psovku. “Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za ovu porodicu? Tvoj muž nikad ne bi imao ovo što ima da nije mene!”
Te večeri Emir i ja smo se prvi put ozbiljno posvađali. “Zašto uvijek šutiš? Zašto nikad ne staneš na moju stranu?” vrištala sam kroz suze.
“Ne mogu birati između tebe i majke!” odgovorio je očajnički.
“Ali ja moram birati između sebe i svih vas!”
Nakon te noći nisam spavala do jutra. Odluka je sazrijevala u meni dugo, ali tada sam znala – ili ćemo otići ili ću izgubiti sebe zauvijek.
Počela sam tražiti oglase za stanove po Sarajevu i okolici. Svaki slobodan trenutak koristila sam da pregledam cijene, šaljem upite, obilazim stanove s Emrom kad god bi mogao pobjeći s posla. Nije bilo lako – svaki stan koji bismo mogli priuštiti bio je ili premalen ili previše udaljen od posla.
Jednog dana pronašla sam oglas za mali dvosobni stan na Grbavici. Bio je skroman, ali čist i svijetao. Kad smo ga obišli, Emir me pogledao i prvi put nakon dugo vremena vidjela sam sjaj u njegovim očima.
“Možda bismo mogli… Ako prodamo auto i uzmemo mali kredit…”
“Ne treba nam auto ako ćemo imati svoj mir,” rekla sam odlučno.
Tog dana smo potpisali predugovor. Kad smo došli kući i rekli Fikreti da odlazimo, nastao je pakao.
“Kako možete tako? Poslije svega što sam učinila za vas! Ostavit ćete me samu kao psa! Zar vam ništa ne znači porodica?”
Emir je šutio, ali ovaj put nije spustio pogled. “Mama, vrijeme je da Amra i ja imamo svoj život. Hvala ti na svemu, ali moramo pokušati sami.”
Fikreta je plakala danima. Komšije su dolazile tješiti je, a mene su gledali kao da sam razbila porodicu. Ali ja nisam osjećala krivnju – osjećala sam olakšanje.
Preselili smo se s dva kofera i nekoliko kutija uspomena. Prve noći u novom stanu sjedili smo na podu jer nismo imali kauč. Jeli smo sendviče i gledali kroz prozor svjetla grada.
“Znaš li da mi srce nije ovako mirno kucalo godinama?” šapnuo je Emir.
Zagrlila sam ga i zaplakala – ovaj put od sreće.
Nije bilo lako naviknuti se na novi život bez svekrvine pomoći – morali smo paziti na svaki dinar, sami kuhati, čistiti, rješavati račune koji su stizali svaki mjesec. Ali svaki problem bio je naš problem; svaka odluka bila je naša odluka.
Fikreta nam dugo nije dolazila u goste. Prvih mjeseci razgovarali smo samo preko telefona, a razgovori su bili kratki i hladni. Ali s vremenom je shvatila da nismo otišli iz inata nego iz potrebe za vlastitim životom.
Danas, dvije godine kasnije, naš brak je jači nego ikad. Naučili smo postavljati granice – prema drugima i jedno prema drugome. Naučili smo koliko vrijedi miran dom.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi tuđi život iz straha od osude ili zbog navike? Koliko nas misli da nema izbora?
Možda će moja priča nekome dati snagu da potraži svoj mir – jer nitko ga neće donijeti umjesto vas.