Osam godina tišine: Priča o nevidljivoj žrtvi

“Zašto baš ja?” ponavljala sam u sebi dok sam mijenjala pelenu starom čovjeku koji je ležao u sobi do kuhinje. Miris lijekova i ustajalog zraka uvukao se u zidove našeg stana na Trešnjevci, kao da je i sam postao član obitelji. “Jelena, možeš li mi donijeti vode?” začuo se promukli glas iz sobe. Udahnula sam duboko, obrisala ruke o pregaču i krenula prema njemu. Nisam Jelena. Ja sam Ljubica, njegova snaha. Ali on to nikad nije zapamtio.

Moj sin Ivan oženio je Marinu prije deset godina. Bila je dobra djevojka, tiha, uvijek sramežljiva predamnom. Kad je njezin otac, gospodin Stjepan, doživio moždani udar, nije bilo druge opcije – Marina ga nije mogla ostaviti samog u Osijeku. “Mama, molim te, možemo li ga primiti kod nas? Samo dok se ne oporavi…” Ivan me gledao onim svojim smeđim očima, kao kad je bio dijete i molio još jedan kolač. “Naravno, sine,” rekla sam, iako mi se srce stegnulo.

Prošlo je osam godina. Stjepan se nikad nije oporavio. Prvo su to bile šalice čaja i tablete na vrijeme. Onda su došle pelene, dekubitus, noćna buđenja. Marina je radila u banci, Ivan je bio po gradilištima cijeli dan. Sve je palo na mene. “Mama, ti si najbolja, znaš kako s bolesnima,” govorila bi Marina dok bi žurno izlazila iz stana. Nije znala da svaku noć plačem u kupaonici dok perem njegove plahte.

Jednog dana, dok sam ga hranila juhom, Stjepan me pogledao mutnim očima: “Jelena, gdje su mi djeca?” Nisam znala što da kažem. “Ovdje su, Stjepane, svi smo tu.” Osjetila sam kako mi suza klizi niz obraz. Nisam bila njegova kći, nisam bila nitko osim žene koja ga je hranila i presvlačila.

S vremenom sam postala nevidljiva u vlastitoj kući. Ivan i Marina bi navečer sjedili pred televizorom, smijali se nekim glupim serijama, a ja bih čistila iza njih ili provjeravala diše li Stjepan još uvijek. Unuci su odrasli uz miris bolnice i zvuk aparata za kisik. “Baka, zašto deda stalno spava?” pitala bi mala Petra. Nisam imala snage objašnjavati.

Jedne zime Stjepan je dobio upalu pluća. Liječnici su rekli da nema puno vremena. Marina je plakala tri dana, Ivan je šutio i gledao kroz prozor. Ja sam sjedila uz njegov krevet i držala ga za ruku dok je umirao. Kad je izdahnuo, osjetila sam olakšanje i krivnju istovremeno.

Na sprovodu su svi plakali. Marina je držala govor o tome kako joj je otac bio najbolji čovjek na svijetu. Ivan ju je grlio. Nitko nije spomenuo mene. Nitko nije rekao hvala za osam godina života koje sam dala tom čovjeku.

Nakon sprovoda kuća je bila puna ljudi. Svi su pričali o Stjepanu, o njegovim vicevima i dobrim djelima. Ja sam prala suđe u kuhinji. Pristupila mi je susjeda Ružica: “Ljubice, svaka ti čast što si ga izdržala toliko godina.” Samo sam kimnula glavom i nastavila ribati tanjure.

Dani su prolazili, ali gorčina nije nestajala. Ivan i Marina su nastavili sa svojim životima kao da se ništa nije dogodilo. Ja sam ostala sama sa svojim mislima i uspomenama na godine koje mi nitko neće vratiti.

Jedne večeri, dok smo večerali u tišini, skupila sam hrabrost: “Ivane, Marinu… znate li vi koliko sam ja zapravo dala za vašu obitelj?” Pogledali su me zbunjeno. “Mama, pa svi smo imali teško vrijeme…” počeo je Ivan. “Ali ja sam bila ta koja je sve radila!” povisila sam glas prvi put nakon mnogo godina. “Nisam tražila ništa osim malo zahvalnosti!”

Marina je spustila pogled. “Oprosti, Ljubice… nisam znala da ti je toliko teško bilo.” Suze su mi navrle na oči. “Nisi znala jer nisi pitala!”

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim ženama koje šute i nose tuđe terete na svojim leđima jer se od njih to očekuje. O svim majkama koje postaju nevidljive kad više nisu potrebne.

Sada sjedim sama u svojoj sobi i pišem ovu priču jer želim da me netko čuje. Da netko kaže: “Vidim te.” Jer ponekad jedno hvala vrijedi više od svih godina šutnje.

Pitam vas: Koliko nas još mora šutjeti i trpjeti da bi drugi mogli mirno živjeti? Zar je zahvalnost stvarno tako teška riječ?