Pala sam na obiteljskom ručku jer mi muž nije pomagao s našom bebom – Je li ovo kraj naše obitelji?
“Nisi ti jedina koja je rodila, Ana!” Dario je tiho prosiktao dok sam pokušavala smiriti našeg sina, koji je neutješno plakao već satima. U kuhinji su se čuli glasovi njegove majke i sestre, miris pečenke širio se kroz stan, a ja sam osjećala kako mi se svijet sužava. Ruke su mi drhtale dok sam ljuljala malog Leona, a Dario je sjedio za stolom, smijao se s ocem i bratom kao da se ništa ne događa.
“Možeš li ga barem na pet minuta uzeti? Samo da pojedem nešto…” prošaptala sam, ali on je samo odmahnuo rukom. “Ma daj, Ana, pusti ga malo da plače. Neće mu ništa biti. Svi smo mi tako odrasli.”
Osjetila sam kako mi u grlu raste knedla. Nisam spavala više od dva sata u komadu otkako smo došli iz rodilišta. Moja mama je umrla prije dvije godine, a otac živi u Mostaru i rijetko dolazi. Sve je bilo na meni – pelene, dojenje, kupanje, noćna buđenja. Dario je uvijek imao neki izgovor: posao, umor, “muške stvari”. A sada, pred cijelom njegovom obitelji, osjećala sam se kao sluškinja.
“Ana, donesi još salate!” viknula je njegova sestra Ivana iz blagovaonice. Leon je zaplakao još jače. U tom trenutku mi se zamračilo pred očima. Osjetila sam kako mi noge klecaju i prije nego što sam stigla išta reći – pala sam.
Probudio me hladan oblog na čelu i zabrinuti pogledi iznad mene. Svi su šaptali, a Dario je stajao po strani, zbunjen i ljut.
“Šta ti je sad?” pitao je tiho kad su ostali otišli iz sobe.
“Ne mogu više sama, Dario… Ne mogu!” glas mi je zadrhtao. “Ne spavam, ne jedem, sve radim oko Leona… Ti si tu samo kad trebaš pokazati sliku na Instagramu!”
Okrenuo je očima. “Pa šta hoćeš? Da dam otkaz? Da sjedim doma i mijenjam pelene?”
“Hoću da budeš otac! Da me vidiš! Da shvatiš da sam na rubu!”
Nije ništa odgovorio. Samo je izašao iz sobe i zalupio vratima.
Taj dan sam prvi put ozbiljno pomislila da možda više nema smisla. Da možda nije problem u meni, nego u nama. Da možda neću nikad dobiti podršku koju trebam.
Sljedećih dana sve je bilo isto – Leon je plakao, ja sam šutjela, Dario je dolazio kasno i mirisao na pivo. Njegova mama mi je slala poruke: “Moraš biti jača zbog djeteta.” Nitko nije pitao kako sam ja.
Jedne noći, dok sam dojila Leona i gledala kroz prozor u praznu ulicu, napisala sam poruku svojoj prijateljici Sanji:
“Ne znam koliko još mogu ovako. Osjećam se kao duh u vlastitoj kući.”
Sanja me odmah nazvala.
“Ana, nisi sama. Znaš koliko nas prolazi isto? Samo nitko ne priča o tome. Moraš mu reći što osjećaš – ili otići na neko vrijeme kod oca u Mostar. Trebaš pomoć!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.
Sljedeće jutro skupila sam hrabrost i sjela nasuprot Darija dok je doručkovao.
“Dario, ako se nešto ne promijeni, ja odlazim s Leonom kod svog oca. Ne mogu više ovako. Ili ćemo biti obitelj zajedno – ili nećemo biti nikako.”
Prvi put me pogledao kao da me stvarno vidi.
“Stvarno ti je toliko loše?” pitao je tiho.
“Gore nego što možeš zamisliti,” odgovorila sam kroz suze.
Dugo smo šutjeli. On je gledao u stol, ja u svoje ruke koje su drhtale.
Nisam znala što će biti dalje. Nisam znala ima li nade za nas ili smo već izgubili ono najvažnije – povjerenje i poštovanje.
Ali znam da više neću šutjeti.
Ponekad se pitam – koliko nas još ovako živi u tišini? Koliko nas čeka da netko primijeti našu borbu prije nego što bude prekasno?