Parapet, vino i istina: Kad obiteljska okupljanja otvore stare rane
“Jel’ ti normalna, Ivana? Pogledaj ovo! Pa ovdje smrdi na vlagu, a tanjuri su ljepljivi!” – šaptala mi je sestra Ana dok smo stajale u hodniku stana moje rođakinje Mirele, čekajući da nas netko uvede dalje. Srce mi je tuklo kao ludo. Nisam bila kod Mirele otkad se preselila u taj stari stan na Trešnjevci, a kad sam dobila poziv za parapetovku, iskreno sam se veselila. Mislila sam, bit će to prilika da se svi okupimo, nasmijemo, možda čak i zaboravimo na sve one sitne zamjerke koje vuku korijen još iz djetinjstva.
Ali čim sam zakoračila unutra, osjetila sam težinu zraka. Miris ustajalog dima cigareta, razliveno vino po parketu, hrpa neoprane posuđe u sudoperu. Mirela je stajala nasred dnevnog boravka, raščupana i crvenih očiju, s osmijehom koji je više ličio na grimasu.
“Ajde, uđite! Nemojte stajati ko’ kipovi!” viknula je, a ja sam progutala knedlu. Ana me pogledala ispod oka. “Ovo će biti zanimljivo,” prošaptala je.
Gosti su se tiskali oko stola prekrivenog starim stolnjakom. Tamo su već sjedili stric Željko i teta Sanja, koji nisu razgovarali godinama zbog nekakve svađe oko nasljedstva. S druge strane stola sjedio je Mirin brat Dario, s pivom u ruci i pogledom prikovanim za mobitel.
Mirela je donijela tanjure s nečim što je trebalo biti francuska salata, ali izgledalo je kao da je preživjela rat. “Izvoli, Ivana! Znam da voliš francusku,” rekla je i gurnula mi tanjur pod nos. Osjetila sam kako mi se želudac okreće.
“Super izgleda… Hvala,” promucala sam i pokušala se nasmiješiti.
Večer je odmicala, a napetost je rasla. Stric Željko je već treću čašu vina ispio naiskap i počeo pričati o tome kako ga nitko ne poštuje u obitelji. Teta Sanja ga je prekidala svako malo: “Možda bi te više poštovali da nisi sve prokockao!”
Mirela je pokušavala održati atmosferu: “Ajde ljudi, nemojte sad… Danas slavimo!” Ali nitko nije slavio. Svatko je vukao svoje frustracije kao teški ruksak.
U jednom trenutku Ana me povukla za rukav: “Ivana, moramo razgovarati.” Povukle smo se u kuhinju. “Jesi vidjela kako Mirela živi? Sve joj je izmaklo kontroli. Trebamo joj pomoći.”
“Pitala sam je treba li joj što… Rekla je da sve drži pod kontrolom,” odgovorila sam tiho.
Ana je odmahnula glavom: “To nije istina. Pogledaj oko sebe! Ovo nije normalno. Znaš da joj je muž otišao prije tri mjeseca? Da ima problema s poslom? A ona šuti i pravi se da je sve u redu.”
Osjetila sam kako me steže u prsima. Znam da Ana ima pravo, ali isto tako znam koliko Mirela mrzi kad joj se netko miješa u život.
Vratile smo se u dnevni boravak baš kad je Dario podigao glas: “Možda bi ti, Mirela, trebala manje piti i više čistiti! Sramota!”
Mirela se okrenula prema njemu s očima punim suza: “Lako je tebi pričati! Ti si uvijek bio tatin sin! Nitko te nikad nije pitao kako ćeš platiti stanarinu!”
Stric Željko je lupio šakom o stol: “Dosta više! Ova obitelj je otišla kvragu otkad su roditelji umrli!”
Svi su počeli vikati jedni na druge. Povici su se miješali s jecajima i psovkama. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam znala što napraviti – pomoći Mireli ili pobjeći glavom bez obzira?
U tom kaosu Mirela se srušila na pod i počela plakati. Svi su utihnuli. Prišla sam joj i zagrlila je.
“Zašto mi nitko ne pomaže kad treba?” prošaptala je kroz suze.
Pogledala sam Anu koja je samo nijemo slegnula ramenima.
Te večeri ostala sam do kasno, skupljala razbijene čaše i tješila Mirelu dok su ostali odlazili jedan po jedan. Kad sam napokon izašla iz stana, osjećala sam se prazno i poraženo.
Cijelim putem kući vrtjela sam u glavi isto pitanje: Je li stvarno moguće pomoći nekome tko ne želi pomoć? I gdje prestaje briga, a počinje miješanje u tuđi život?
Što vi mislite – jesmo li dužni spašavati svoje bližnje čak i kad nas odbijaju? Koliko daleko smijemo ići?