Pet godina na mojim leđima: Dan kad sam prvi put zamolila muža za pomoć

“Ne mogu više, Dario!” viknula sam, glas mi je zadrhtao dok sam pokušavala zadržati suze. Stajala sam nasred kuhinje, ruke mi bijahu crvene od pranja suđa, a leđa su gorjela od umora. Dario je sjedio na kauču, gledao utakmicu i ni okom nije trepnuo. “Možeš li, molim te, barem danas pokupiti Leu iz vrtića? Moram završiti izvještaj za posao, a Marko ima temperaturu.”

Dario je samo slegnuo ramenima i promrmljao: “Zar ti to nije tvoj posao? Ti si uvijek doma, ja radim cijeli dan.” U tom trenutku, nešto se u meni slomilo. Pet godina sam bila ta koja je ustajala prva, kuhala, čistila, vodila djecu liječniku, radila od kuće i još uvijek bila ona koja se smiješi kad svi drugi zaspu. Pet godina nisam tražila ništa osim malo razumijevanja. Danas sam prvi put skupila hrabrost i zamolila ga za pomoć.

Sjećam se dana kad smo se vjenčali. Dario je bio šarmantan, pun obećanja. “Zajedno ćemo sve!” govorio je dok smo šetali uz Neretvu. Vjerovala sam mu. Vjerovala sam da će biti partner, oslonac. Ali život u Mostaru nije bajka. Moji roditelji su daleko, njegovi su stalno bolesni, a prijatelji su nestali u svojim problemima. Ostala sam sama s dvoje male djece i poslom koji ne priznaje umor.

“Znaš li ti koliko ja radim?” Dario je podigao glas, sada već nervozan jer sam ga prekinula usred utakmice. “Nije lako ni meni!” Ali ja nisam tražila mnogo. Samo da pokupi Leu iz vrtića. Samo da jednom osjetim da nisam sama.

Marko je počeo plakati iz sobe. Otrčala sam do njega, brišući suze s obraza prije nego što me vidi. Držala sam ga u naručju dok mu je čelo gorjelo od temperature. “Mama je tu, dušo…” šaptala sam, a u sebi vrištala od nemoći.

Navečer, kad su djeca napokon zaspala, sjela sam za stol s Darijom. “Dario, ne mogu više ovako. Osjećam se kao da sam sama u svemu. Molim te, reci mi što da radim?”

On je uzdahnuo i pogledao me onim pogledom koji govori: ‘Opet ti.’ “Ne znam što hoćeš od mene, Ivana. Ja radim svoj dio. Ako ti ne možeš izdržati, možda bi trebala manje raditi ili naći nekoga da ti pomaže oko djece.”

Te riječi su me pogodile kao šamar. Zar je moguće da ne vidi koliko se trudim? Zar je moguće da mu je svejedno što se raspadam?

Sutradan sam nazvala mamu u Osijeku. “Mama, ne znam više što da radim…” rekla sam kroz suze. Ona je šutjela nekoliko sekundi pa tiho rekla: “Ivana, moraš postaviti granice. Ako ti ne čuvaš sebe, nitko drugi neće.” Te riječi su mi odzvanjale cijeli dan.

Na poslu sam jedva držala koncentraciju. Šefica, Jasmina, primijetila je da nisam svoja. “Ivana, ako trebaš slobodan dan, samo reci,” rekla je suosjećajno. Ali kako uzeti slobodan dan kad kod kuće nema tko preuzeti?

Popodne sam otišla po Leu sama. Na povratku smo stale kod male pekare na Rondou. Lea me gledala velikim očima: “Mama, jesi li tužna?” Pokušala sam se nasmiješiti: “Ne, dušo… Samo sam malo umorna.” Ali ona je znala bolje.

Kad smo stigle kući, Marko je opet imao temperaturu. Dario je bio vani s prijateljima na kavi. Nisam ga ni zvala – znala sam da neće doći.

Te večeri, dok su djeca spavala, sjela sam za laptop i počela tražiti psihologa u Mostaru. Prvi put u životu priznala sam sebi da trebam pomoć – ne samo od Darija, nego i od nekoga tko će me saslušati bez osude.

Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Darijom, ali svaki put bi završilo isto: on bi se povukao u šutnju ili otišao van s društvom. Djeca su osjećala napetost; Lea je počela mokriti u krevet, Marko je bio još plačljiviji.

Jedne večeri došla sam do kraja snaga. Spakirala sam torbu za djecu i mene i otišla kod prijateljice Mirele na drugi kraj grada. Mirela me zagrlila bez riječi dok sam plakala na njenom ramenu.

“Ivana, nisi sama,” rekla mi je tiho. “Zaslužuješ pomoć i ljubav – ne samo obaveze.” Te riječi su mi dale snagu koju nisam imala godinama.

Dario me zvao tek sutradan: “Gdje si? Što radiš? Kako možeš tako otići?” Nisam mu odgovorila odmah. Prvi put u pet godina osjećala sam da imam pravo na svoje osjećaje.

Nakon nekoliko dana razgovora s Mirelom i psihologinjom Anom, odlučila sam se vratiti kući – ali pod svojim uvjetima. Sjela sam s Darijom za stol i rekla: “Ili ćemo biti partneri ili ću otići zauvijek. Ne mogu više biti sama u ovom braku.” On je šutio dugo, ali prvi put nije pobjegao.

Ne znam što će biti sutra. Ne znam hoće li Dario ikada shvatiti koliko boli nosim u sebi. Ali znam jedno: više nikada neću dopustiti da me netko gazi pod izgovorom ljubavi.

Pitam vas – koliko dugo treba čekati da nas netko vidi i čuje? Je li ljubav dovoljna kad nestane poštovanja?