Pet godina tišine: Kad dug postane obiteljska tajna
“Znaš li ti koliko je to novca bilo, Jasmina?” majka mi šapće dok peremo suđe u njenoj maloj kuhinji u Travniku. “Nije to sitnica. Pet godina šute, a vi ste im dali sve što ste imali.”
Osjećam kako mi se ruke tresu, sapunica klizi niz prste. Gledam kroz prozor na dvorište gdje moj muž Ivan razgovara sa svojim ocem, Mirkom. Smiju se, kao da ništa nije bilo. Kao da prije pet godina nisu došli k nama, s očima punim stida i molbe.
Tada smo još živjeli u Zagrebu. Ivan i ja smo tek dobili našu kćer Lejlu. Bili smo na porodiljnom, štedjeli svaku kunu, planirali kako ćemo preurediti stan. Onda je zazvonio telefon. Njegova majka, Vesna, plakala je: “Jasmina, sine, vikendica nam prokišnjava. Sve nam propada. Nemamo odakle.”
Ivan je odmah rekao: “Daj im, Jasmina. To su moji roditelji.”
Dali smo im 60 tisuća kuna. Sve što smo imali sa strane. “Vratit ćemo čim prodamo zemlju kod Dervente,” obećali su.
Godine su prošle. Zemlja nije prodana. Vesna i Mirko svako ljeto odlaze u tu vikendicu na Plitvicama. Objavljuju slike na Facebooku: roštilj, društvo, smijeh. Nikad ni riječi o dugu.
Moja majka ne može to podnijeti. “Nisu pošteni, Jasmina. Ti si moje dijete, a oni te iskorištavaju.”
Ivan izbjegava razgovor o tome. “Pusti ih, Jasmina. Nema smisla kvariti odnose zbog novca.”
Ali meni novac nije samo novac. To je naše povjerenje, naša budućnost, naši planovi koji su ostali na čekanju.
Jedne večeri, nakon što je Lejla zaspala, skupim hrabrost.
“Ivane, moramo razgovarati o tvojim roditeljima.”
On uzdahne, pogleda me umorno: “Opet to?”
“Pet godina je prošlo. Nikad nisu ni spomenuli dug.”
“Znam… Ali znaš kakvi su oni. Sram ih je. A sad kad je otac bolestan…”
“Ali mi nismo bogati! Mi smo morali odustati od svega zbog tog novca!”
Ivan šuti. Znam da ga boli. Znam da voli svoje roditelje i da ga razdire između mene i njih.
Sljedeći vikend idemo kod njih na ručak u Plitvice. Vesna nas dočekuje s osmijehom: “Jasmina, Ivane! Lejla, dođi baki!”
Sve izgleda savršeno: stol pun hrane, vino iz Hercegovine, smijeh i priče iz mladosti. Ali meni u grlu stoji knedla.
Kad Lejla ode u dvorište s djedom, skupim snagu.
“Vesna… Mirko… Moram vas nešto pitati.”
Oni se pogledaju.
“Što je, dijete?” pita Vesna.
“Znam da vam nije lako… Ali prošlo je pet godina otkako smo vam posudili novac za vikendicu. Mi još uvijek čekamo…”
Mirko spušta pogled. Vesna pocrveni.
“Jasmina… Sram nas je što nismo mogli vratiti,” šapne Vesna. “Mislili smo… kad prodamo zemlju…”
“Ali zemlja stoji godinama! A vi svako ljeto ovdje uživate…”
Mirko podigne glas: “Šta hoćeš reći? Da smo vas prevarili?”
Osjetim kako mi suze naviru.
“Nisam to rekla… Samo želim znati gdje smo mi u toj priči.”
Ivan ulazi u kuhinju i vidi scenu.
“Šta se događa?” pita.
“Jasmina nas optužuje da smo ih prevarili!” vikne Mirko.
Ivan me pogleda s tugom i ljutnjom: “Zar ti nije dosta? To su moji roditelji!”
Vesna plače. Mirko izlazi van zalupivši vratima.
Vraćamo se kući u tišini. Lejla spava na zadnjem sjedištu.
Ivan mi kaže: “Zbog novca si uništila sve.”
Ja šutim. U meni vrišti tisuću pitanja: Jesam li stvarno ja kriva? Je li novac vrijedan obitelji? Ili je povjerenje važnije od svega?
Tjedan dana kasnije zove me Vesna.
“Jasmina… oprosti što sam vikala. Znam da si u pravu. Ali nemamo odakle vratiti… Možda jednog dana…”
Moja majka me grli kad joj ispričam sve.
“Uvijek ćeš biti ti kriva kad tražiš pravdu među svojima,” kaže tiho.
Gledam Lejlu kako crta sunce na papiru i pitam se: Hoću li joj jednog dana znati objasniti zašto je mama plakala zbog djeda i bake? Je li bolje oprostiti ili tražiti svoje pravo?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li obitelj iznad svega ili postoje granice koje ne smijemo prijeći?