Poklon koji je razorio moj brak: Priča o Ani i Dariju
“Ne mogu vjerovati da si to napravio, Dario!” vrištala sam, držeći u ruci sat koji sam mu poklonila za rođendan. Sat je još uvijek bio u kutiji, s mojom porukom unutra: “Za svaki trenutak koji smo proveli zajedno. Volim te. Ana.”
Dario je stajao nasuprot mene, pogleda spuštenog, šutio je kao da ga se sve to ne tiče. U stanu je mirisalo na pečenu pitu od jabuka koju sam ispekla za našu godišnjicu braka. Na stolu su bile dvije čaše vina, ali samo jedna je bila ispijena. Druga je ostala netaknuta, baš kao i naš odnos posljednjih mjeseci.
Sve je počelo prije nekoliko tjedana, kad sam slučajno pronašla poruku na njegovom mobitelu. “Vidimo se večeras? Jedva čekam…” Pisala mu je Ivana, njegova kolegica s posla. Nisam odmah reagirala. Uvjeravala sam samu sebe da je to samo prijateljstvo, da sam ja ta koja pretjeruje. Ali nešto u meni je puklo te večeri kad sam mu dala poklon.
“Ana, nije onako kako misliš…” napokon je progovorio, ali glas mu je bio tih i nesiguran.
“Kako onda jest? Objasni mi!” suze su mi navirale na oči, ali nisam htjela plakati pred njim. Previše puta sam to već napravila.
Sjetila sam se svih onih godina kad smo zajedno gradili život. Prva zajednička stanarina u Zagrebu, beskrajne šetnje Jarunom, subotnje kave na Dolcu. Sjećam se kako smo se smijali kad nam je nestalo struje pa smo večerali uz svijeće i smijali se kao djeca. Sve to sada mi se činilo kao daleka prošlost.
Dario je sjeo na rub kauča i pokrio lice rukama. “Ana… Ivana i ja… dogodilo se samo jednom. Nisam htio da saznaš. Sve bih dao da mogu vratiti vrijeme.”
Osjetila sam kako mi se srce raspada na tisuću komadića. “Jednom? Dario, lažeš! Vidjela sam poruke, vidjela sam kako te gleda kad dođeš po mene na posao! Svi znaju osim mene! Kako si mogao?”
Tišina. Samo tišina i zvuk mog ubrzanog disanja.
U tom trenutku zazvonio je mobitel. Na ekranu je pisalo “Mama”. Nisam se javila. Nisam mogla podnijeti još jedno lažno uvjeravanje da će sve biti u redu, još jedan savjet da budem strpljiva i dobra supruga. Cijeli život slušam iste priče: “Brak je žrtva”, “Muškarci su takvi”, “Bitno je sačuvati obitelj”.
Ali što ako više nemam što sačuvati?
Sjetila sam se svoje prijateljice Mirele koja je prošla isto prije dvije godine. Svi su joj govorili da oprosti mužu zbog djece. Danas živi sama s dvoje djece i kaže da nikad nije bila sretnija.
“Ana, molim te… Daj mi još jednu priliku”, Dario je ustao i pokušao me zagrliti, ali ja sam se odmaknula.
“Ne mogu više, Dario. Umorna sam od borbe za nešto što više ne postoji. Umorna sam od laži i praznih obećanja.”
Suze su mi klizile niz lice dok sam gledala sat u ruci – simbol svega što sam izgubila.
Te noći nisam spavala. Ležala sam budna i razmišljala o svemu što smo prošli. Obećanja koja smo dali jedno drugome pred Bogom i obitelji, planovi o djeci koja nikad nisu došla jer smo uvijek čekali “pravo vrijeme”. Obećanja o vjernosti i poštovanju koja su nestala s jednom porukom.
Ujutro sam spakirala nekoliko stvari i otišla kod sestre Marije u Dubravu. Ona me dočekala bez riječi, samo me zagrlila i pustila da plačem na njenom ramenu.
“Znaš, Ana”, rekla mi je tiho dok smo pile kavu na balkonu, “nije tvoja krivnja što si vjerovala čovjeku kojeg voliš. Ali sada moraš vjerovati sebi.”
Tih dana nisam izlazila iz stana. Nisam imala snage javiti se prijateljima ni roditeljima. Samo sam gledala stare slike na mobitelu i pitala se gdje smo pogriješili.
Jedne večeri nazvala me mama: “Ana, dušo, vrati se kući. Sve će biti dobro.” Ali ja nisam znala gdje mi je kuća više.
Dario mi je slao poruke svaki dan: “Nedostaješ mi”, “Molim te, oprosti mi”, “Volim te”. Ali riječi su izgubile smisao. Svaki put kad bih pročitala poruku, sjetila bih se one noći i osjećaja izdaje koji me proganjao.
Nakon mjesec dana odlučila sam ga vidjeti posljednji put. Sastali smo se u kafiću blizu Glavnog kolodvora. Dario je izgledao starije, umornije nego ikad prije.
“Ana…” počeo je, ali ja sam ga prekinula.
“Dario, nema više nas. Možda ćeš jednog dana shvatiti što si izgubio, ali ja više ne mogu živjeti u prošlosti.” Ostao je sjediti za stolom dok sam izlazila iz kafića, osjećajući olakšanje i tugu istovremeno.
Danas živim sama u malom stanu na Trešnjevci. Još uvijek me boli kad vidim parove kako se drže za ruke ili kad čujem našu pjesmu na radiju. Ali svaki dan učim voljeti sebe malo više.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo toliko žrtvovati zbog ljubavi? Jesam li predugo zatvarala oči pred istinom? Možda će netko od vas znati odgovor bolje od mene.