Pozvala sam bivšu snahu da živi s nama: Sada mi je sin stranac

“Ne možeš je samo tako izbaciti na ulicu, Ivane!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam gledala sina kako sjedi za kuhinjskim stolom, pogleda prikovanog za mobitel. “Mama, to više nije moja odgovornost. Razveli smo se. Lejla ima svoj život, ja svoj.” Njegove riječi su me zaboljele više nego što bih ikad priznala. Gledala sam ga, svog jedinog sina, dijete koje sam sama odgojila nakon što nas je njegov otac napustio. Sjećam se te noći kad je Ivan imao samo šest godina i kad sam mu slagala da tata mora na put zbog posla. Istina je bila mnogo ružnija – tata nije mogao podnijeti odgovornost.

Možda sam zato uvijek bila previše zaštitnička prema Ivanu. Možda sam zato uvijek pokušavala popraviti sve što bi on pokvario. Kad je Ivan s 23 godine doveo Lejlu kući i rekao da će se vjenčati, nisam bila oduševljena, ali nisam ni protivila. Lejla je bila tiha, povučena djevojka iz Zenice, a ja sam bila sretna što moj sin ima nekoga tko ga voli. Kad se rodila Lana, moja unuka, srce mi je bilo puno kao nikad prije.

Ali brak im nije potrajao. Ivan je postao nervozan, često bi kasno dolazio kući, a Lejla bi sjedila u dnevnoj sobi s Lanom u naručju i suzama u očima. Jedne večeri sam ih zatekla kako se svađaju. “Ne mogu više ovako!” vikao je Ivan. “Uvijek si nezadovoljna!” Lejla je šutjela, ali suze su joj klizile niz lice. Tada sam prvi put osjetila kako mi se srce cijepa na pola.

Nakon razvoda, Lejla i Lana su se preselile u mali stančić na periferiji Sarajeva. Dolazile bi vikendom kod mene na ručak, a ja bih ih gledala kako odlaze i osjećala strašnu prazninu. Ivan je rijetko viđao Lanu. Bio je zaokupljen poslom i novom djevojkom, Anom iz Mostara, koja mi nikad nije sjela.

Jednog dana Lejla me nazvala uplakana: “Gospođo Marija, izbacuju nas iz stana. Nemam gdje s Lanom.” Srce mi se steglo. Nisam ni trepnula – pozvala sam ih da dođu kod mene dok ne nađu nešto drugo.

Ivan je poludio kad je to saznao. “Zašto si to napravila? Zar ne vidiš da mi uništavaš život?” vikao je. “Ivan, to je tvoje dijete! Ne mogu ih ostaviti na ulici!” odgovorila sam kroz suze.

Tako smo svi završili pod istim krovom: ja, Ivan, Lejla i mala Lana. Prvih dana bilo je neugodno – Ivan bi dolazio kasno kući i izbjegavao kontakt s Lejlom. Ja sam pokušavala održati mir: kuhala sam omiljena jela, pričala s Lanom, tješila Lejlu koja bi noću plakala u kupaonici.

S vremenom su se stvari počele mijenjati. Ivan je bio sve odsutniji – po cijele dane na poslu ili kod Ane. Lejla i ja smo postale bliske kao majka i kćer. Pomagala mi je u kući, pričale smo o svemu – o Bosni, o ratu koji joj je odnio oca, o njenim snovima koje nikad nije ostvarila jer se rano udala.

Jedne večeri dok smo pile kafu na balkonu, Lejla mi je tiho rekla: “Gospođo Marija, vi ste mi više majka nego što mi je moja ikad bila.” Suze su mi navrle na oči. “Lejla, ti si dio ove obitelji. Nikad nisi sama.” U tom trenutku osjetila sam toplinu koju nisam osjećala godinama.

Ali Ivan je postajao sve hladniji prema meni. Počeo me izbjegavati, odgovarao bi kratko ili uopće ne bi odgovarao na moja pitanja. Jedne večeri došao je kući pijan i počeo vikati: “Ti si uvijek birala druge prije mene! Prvo tata, sad Lejla! Nikad nisi bila na mojoj strani!” Ostala sam bez riječi. “Ivane, ja te volim više od svega na svijetu…” pokušala sam ga zagrliti, ali me odgurnuo.

Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Lana me pitala: “Bako, zašto tata ne voli biti s nama?” Nisam znala što da joj kažem. Lejla je šutjela i povukla se u sebe.

Jednog jutra Ivan nije došao kući. Zvala sam ga cijelu noć – nije odgovarao. Tek popodne javio se porukom: “Ne vraćam se dok Lejla ne ode.” Srce mi se slomilo. Sjedila sam za stolom i plakala kao dijete.

Lejla me zagrlila: “Neću biti uzrok vaših svađa. Otići ću čim nađem stan.” Ali nisam mogla dopustiti da opet ostane sama s djetetom.

Dani su prolazili u tišini i napetosti. Ivan se povremeno pojavljivao samo da uzme stvari ili novac. Počela sam preispitivati sve svoje odluke: Jesam li previše štitila sina? Jesam li mu uskratila priliku da odraste? Je li ovo cijena majčinske ljubavi?

Jedne večeri Lana mi je donijela crtež – nacrtala nas tri: mene, Lejlu i sebe kako držimo ruke. Nigdje nije bilo Ivana.

Sjedim sada sama u dnevnoj sobi dok Lejla i Lana spavaju u drugoj sobi. Kuća mi nikad nije bila tiša ni tužnija.

Pitam se: Jesam li pogriješila što sam pokušala spasiti obitelj na svoj način? Može li majka ikad donijeti pravu odluku kad su ljubav i odgovornost u pitanju? Što biste vi napravili na mom mjestu?