Predati stan bratu? Obiteljska priča koja mi je slomila srce

“Ajla, molim te, razmisli još jednom. To je tvoj brat. Znaš da mu je teško…” Glas moje majke drhtao je kroz slušalicu, a ja sam zurila u prozor svog malog stana na Trešnjevci, osjećajući kako mi se srce steže. Bio je to običan utorak navečer, ali te riječi su mi promijenile život.

Nikada nisam mislila da će doći dan kad će me vlastita majka zamoliti da predam stan koji sam naslijedila od djeda – stan u kojem sam odrasla, u kojem sam plakala zbog prvih ljubavi, učila za ispite, slavila rođendane s prijateljicama. Stan koji je bio moj zaklon od svijeta, moj jedini pravi dom otkad je tata otišao i ostavio nas same.

“Mama, znaš da nemam kamo. Ne mogu samo tako otići!” odgovorila sam, pokušavajući zadržati suze. S druge strane, tišina. Zatim uzdah.

“Ajla, Emir nema ništa. Znaš kakva mu je situacija s Lejlom, ona ga tjera iz stana. Ima dijete, nema gdje… Ti si sama, snaći ćeš se.”

Sama. Ta riječ odzvanjala mi je u glavi kao kletva. Da, sama sam. I što sad? Zar to znači da sam manje vrijedna? Da moj život vrijedi manje jer nemam obitelj?

Emir i ja nikada nismo bili bliski. On je uvijek bio tatin sin, onaj koji je mogao sve, kojem su se opraštale sve gluposti. Ja sam bila ona koja šuti, koja pomaže mami, koja ne pravi probleme. Kad je tata otišao s drugom ženom u Njemačku, Emir je bio bijesan na cijeli svijet – ali ja sam bila ta koja je skupljala komadiće naše obitelji.

Sjećam se kad sam prvi put ušla u ovaj stan nakon djedove smrti. Miris starog drva, knjige na policama, djedova šalica za kavu još na stolu. Plakala sam cijelu noć. Ali znala sam da je to sada moj dom. Moj početak.

A sada – sada bih trebala sve to predati bratu koji nikada nije znao cijeniti ništa što ima? Zbog čega? Zato što ima dijete? Zato što ga žena izbacuje?

Nisam spavala te noći. Gledala sam u strop i vrtjela filmove iz djetinjstva: kako smo Emir i ja trčali po dvorištu kod bake u Travniku, kako smo se svađali zbog igračaka, kako me gurnuo s bicikla pa se pravio da nije on… I uvijek sam ja bila ta koja popušta.

Sljedeći dan zvala me Lejla, njegova žena. “Ajla, molim te, Emir je stvarno loše. Ne znam više što da radim s njim. Ako mu ne pomogneš, završit će na ulici. Ti si mu sestra!”

“A tko će pomoći meni?” pitala sam tiho.

Lejla je šutjela.

Otišla sam kod mame na ručak u subotu. Stol prepun sarme i pite, kao da će hrana popraviti sve što je puklo među nama. Mama me gledala molećivo.

“Ajla, znaš da te volim najviše na svijetu. Ali Emir… On nije kao ti. On ne zna biti sam. Ti si jaka, ti ćeš se snaći bilo gdje.”

“Mama, zašto uvijek ja moram biti ta koja popušta? Zašto uvijek ja moram žrtvovati svoje za njega? Zar nije vrijeme da on nauči odgovornost?”

Mama je spustila pogled.

Emir je došao kasnije popodne. Izgledao je starije nego što jest – podočnjaci, neobrijan, nervozan.

“Ajla… Znam da nisam bio najbolji brat. Ali stvarno nemam gdje. Ako mi ne pomogneš… Ne znam što ću. Malena me treba.” Pogledao me očima punim suza.

Osjetila sam kako mi srce puca na pola. S jedne strane – brat u nevolji, dijete koje nije krivo ni za što. S druge strane – moj život, moj mir, moj dom.

Tjedni su prolazili u agoniji. Mama me zvala svaki dan, Lejla slala poruke, Emir dolazio pred stan i čekao satima da izađem. Prijateljice su mi govorile: “Ne smiješ popustiti! To je tvoje!” Ali osjećala sam se kao najgora osoba na svijetu.

Jedne večeri sjela sam na pod svog dnevnog boravka i plakala kao dijete. Nisam znala što da radim. Ako dam stan Emiru – gdje ću ja? Ako ga ne dam – hoću li moći živjeti s tim teretom?

Na kraju sam odlučila otići kod psihologinje. Prvi put u životu priznala sam sebi koliko me boli ta nepravda u obitelji – koliko me boli što nikad nisam bila dovoljno važna.

Psihologinja me pitala: “Što bi rekla svojoj najboljoj prijateljici da je na tvom mjestu?”

Zastala sam i shvatila – rekla bih joj da ima pravo na svoj život. Da nije sebična ako misli na sebe.

Ali kad si dio naše obitelji – osjećaj krivnje jede te iznutra.

Na kraju sam odlučila: neću dati stan Emiru. Ponudila sam mu pomoć da pronađe drugi smještaj, platit ću mu prva tri mjeseca najma dok se ne snađe. Mama nije razgovarala sa mnom tjednima. Emir mi šalje poruke pune bijesa i tuge.

Ali prvi put u životu osjećam se slobodno.

Ponekad se pitam – jesam li pogriješila? Jesam li loša sestra ili napokon dobra prema sebi?

Što vi mislite – gdje završava obiteljska dužnost, a gdje počinje pravo na vlastitu sreću?