Sama među zidovima: Kad se obitelj povuče baš kad je najpotrebnija

“Ne mogu više, mama!” viknula sam kroz suze u slušalicu, dok je Lena neutješno plakala u mojem naručju. Bila je to treća noć zaredom bez sna, a Marko, moj muž, radio je noćnu smjenu u skladištu na periferiji Zagreba. S druge strane linije, čula sam samo tišinu. “Ivana, znaš da imam svoje probleme. I tvoj otac je bolestan… Ne mogu sad dolaziti svaki dan,” rekla je moja majka hladno, kao da razgovaramo o vremenu, a ne o mojoj nemoći.

Nikada nisam bila sama kao tada. Lena je imala tek mjesec dana, a ja sam osjećala da se zidovi našeg malog stana u Dubravi stežu oko mene. Prije poroda, svi su bili puni obećanja. Markova mama, Jasna, govorila je: “Kad dođe beba, ja ću ti kuhati, čuvati malu, ti samo odmori!” Moja sestra Ana slala je poruke: “Jedva čekam biti teta! Bit ću stalno kod vas!” Čak i susjeda Senada iz prizemlja nudila se da pričuva Lenu dok odspavam. Ali kad je došao trenutak – svi su nestali.

Marko je bio iscrpljen. Radio je prekovremeno da pokrije troškove pelena i adaptiranog mlijeka. Navečer bi došao kući, umoran do iznemoglosti, i samo me poljubio u čelo prije nego što bi zaspao na kauču. “Znam da ti je teško, ali moramo izdržati još malo…” šapnuo bi mi ponekad, ali njegove riječi nisu mogle ispuniti prazninu koju sam osjećala.

Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Lenu, zazvonio je mobitel. Bila je to Ana. “Ej, sorry što se ne javljam… Znaš kako je na faksu, ispiti me ubijaju. Možda navratim idući vikend?” Glas joj je bio veseo, kao da nije svjesna da mi se život raspada. “Ana, treba mi pomoć… Samo sat vremena sna…” prošaptala sam. “Ma znaš da bih došla, ali stvarno ne mogu sada. Ajde, izdrži još malo!”

Nisam znala što boli više – fizički umor ili osjećaj izdaje. Sjetila sam se kako su svi slavili kad sam ostala trudna nakon dvije godine pokušavanja i nekoliko spontanih pobačaja. Svi su dolazili s poklonima, savjetima i osmijesima. A sada? Sada sam bila sama s djetetom koje nisam znala utješiti.

Jednog jutra, nakon još jedne besane noći, Lena je imala temperaturu. Panika me obuzela. Zvala sam Jasnu: “Molim te, možeš li doći? Lena ima temperaturu!” Jasna je uzdahnula: “Ivana, znaš da imam problema s tlakom… Ne mogu sad po ovom vremenu doći do vas. Zovi pedijatricu.”

Pedijatrica mi je rekla da dođem odmah u ambulantu. Lena je plakala cijelim putem u tramvaju, ljudi su me gledali s prezirom i sažaljenjem. U čekaonici sam susrela Mirelu iz susjedstva. “Joj, Ivana, pa gdje ti je muž? Zar si sama?” upitala me s nevjericom. Samo sam slegnula ramenima.

Nakon pregleda i povratka kući, sjela sam na pod kupaonice i pustila suze da teku. Osjećala sam se kao najgora majka na svijetu. Nisam imala snage ni za što osim za preživljavanje iz dana u dan.

Marko je primijetio promjenu na meni. Jedne večeri sjeo je kraj mene dok sam dojila Lenu. “Ivana… Jesi li dobro? Zabrinut sam za tebe.” Pogledala sam ga kroz suze: “Ne znam više tko sam. Gdje su svi oni koji su nam obećali pomoći? Zar smo stvarno sami na ovom svijetu?”

Te noći smo dugo razgovarali. Marko je predložio da zamolimo za pomoć socijalnu radnicu ili potražimo grupu podrške za mlade roditelje. Osjećala sam sram – zar smo stvarno toliko nemoćni?

Ali idućih dana odlučila sam pokušati. Pronašla sam online grupu za mame iz Zagreba i napisala iskrenu poruku: “Osjećam se usamljeno i izgubljeno. Ima li još netko tko prolazi kroz isto?” Odgovori su stizali jedan za drugim – žene iz cijele Hrvatske i Bosne dijelile su svoje priče o samoći, neispunjenim obećanjima obitelji i borbi s majčinstvom.

Jedna poruka posebno me dotakla: “Draga Ivana, nisi sama. I ja sam prošla isto kad mi se rodila kćerka u Sarajevu. Roditelji su mi rekli da moram biti jaka sama jer su oni ‘svoje odradili’. Ako želiš popričati ili prošetati s kolicima – tu sam.” Potpisala se Lejla.

Počele smo se dopisivati svakodnevno. Lejla mi je postala oslonac kakav nisam imala ni u vlastitoj obitelji. S vremenom smo organizirale zajedničke šetnje s još nekoliko mama iz kvarta – Mirela iz susjedstva nam se pridružila sa svojim sinom Damirom.

Polako sam shvatila da obitelj nisu uvijek oni koji nose tvoje prezime ili krv – ponekad su to ljudi koje tek upoznaš, ali dijelite iste rane i snove.

Danas Lena ima šest mjeseci i smije se svaki put kad vidi Lejlu ili Mirelu. Marko i ja smo jači nego ikad prije – naučili smo tražiti pomoć kad nam treba i ne očekivati previše od onih koji nisu spremni dati.

Ponekad još uvijek boli kad vidim slike sretnih obitelji na društvenim mrežama ili kad Ana pošalje poruku iz kafića s prijateljima dok ja perem bočice u tri ujutro.

Ali sada znam: nisam sama – a možda nikada ni nisam bila.

Pitam vas – koliko puta ste vi ostali sami onda kad ste najviše trebali podršku? Je li obitelj samo krv ili nešto puno više?