„Samo je večera, što praviš dramu?“ – Kako sam odlučila da više ne šutim
„Zar je stvarno toliko teško napraviti običnu večeru?“, upitao je Ivan, zavaljen u fotelju, dok sam ja stajala pored štednjaka, znojna i umorna nakon cijelog dana na poslu. Njegov glas bio je ravnodušan, kao da pita za vrijeme, a ne za moj trud. U tom trenutku, nešto je puklo u meni. Nisam više mogla šutjeti.
„Ako je tako jednostavno, Ivane, zašto onda ti ne napraviš večeru?“, odgovorila sam držeći kuhaču kao oružje. Naša kćerka Lana, koja je upravo završavala zadaću za stolom, podigla je pogled, osjetivši napetost u zraku. Moj sin Dario samo je stisnuo usne i nastavio tipkati po mobitelu.
Ivan je slegnuo ramenima. „Ma dobro, ne moraš odmah planuti. Samo kažem…“
Ali nije to bilo „samo“. To je bila kap koja je prelila čašu. Godinama sam bila ta koja vodi računa o svemu: kad treba platiti račune, kad Lana ima trening, kad Dario ima kontrolni iz matematike, što ćemo jesti, što ćemo obući, kome treba nova jakna, kome treba razgovor prije spavanja. Sve sam to radila kao da je to samo po sebi razumljivo.
Te večeri nisam više mogla izdržati. Otišla sam u kupaonicu i pustila vodu da nitko ne čuje kako plačem. Sjetila sam se svoje majke i njenih riječi: „Žena mora držati kuću na okupu.“ Ali tko drži ženu?
Sljedećeg jutra odlučila sam – više neću biti nevidljiva. Kad sam došla s posla, sjela sam za stol i rekla: „Večeras ne kuham. Ivan, ti si na redu.“
Ivan me gledao kao da sam poludjela. „Šališ se?“
„Ne šalim se. Ako je tako jednostavno, izvoli.“
Lana se nasmijala ispod glasa, a Dario je podigao obrve. Ivan je ustao i krenuo prema kuhinji. Čulo se kako prevrće lonce i traži nešto po frižideru.
Nakon pola sata, na stol je stavio prepečene hrenovke i salatu od paradajza. Djeca su šutjela i jela. Ja nisam rekla ni riječ.
Sljedećih dana nastavila sam s istim pristupom. Nisam podsjećala Ivana na račune, nisam mu pripremala odjeću za posao, nisam ga pitala kad će doći kući. Djeca su me počela pitati gdje su im stvari – rekla sam im da pitaju tatu.
Nakon tjedan dana kaosa – zaboravljenih termina kod zubara, izgubljenih ključeva i naručenih pizza umjesto domaće hrane – Ivan me pogledao dok smo sjedili sami u dnevnoj sobi.
„Jasmina…“, rekao je tiho, „nisam znao da sve to radiš.“
Osjetila sam kako mi srce lupa. „Zato što nikad nisi pitao.“
Sutradan smo sjeli svi zajedno za stol. Ivan je prvi progovorio: „Moramo drugačije. Jasmina ne može sve sama.“
Dogovorili smo raspodjelu poslova: Lana pere suđe ponedjeljkom i četvrtkom, Dario iznosi smeće i brine o psu, Ivan kuha vikendom i vodi računa o računima. Ja sam napokon dobila večer samo za sebe – otišla sam s prijateljicom na kavu prvi put nakon pet godina.
Ali nije sve išlo glatko. Bilo je dana kad bi Ivan zaboravio kupiti kruh ili kad bi Lana zaboravila izvaditi veš iz perilice pa bi sve smrdilo na vlagu. Bilo je svađa i suza, ali bilo je i smijeha kad bi Dario pokušao ispeći palačinke pa bi cijela kuhinja bila u brašnu.
Jedne večeri, dok smo svi zajedno gledali film, Ivan me uhvatio za ruku. „Hvala ti što si nas naučila koliko vrijediš.“
Pogledala sam ga i osjetila olakšanje, ali i tugu zbog svih godina šutnje.
Ponekad se pitam – koliko nas žena još uvijek šuti? Koliko nas još uvijek misli da moramo sve same? Možda je vrijeme da svi zajedno progovorimo.
Što vi mislite – koliko vrijedi nevidljivi rad žena u našim domovima? I koliko dugo ćemo još čekati da nas netko pita: ‘Kako si?’