Šest godina pod istim krovom: Kako me svekrva ostavila samu s bakom i slomila mi povjerenje
“Jelena, opet si zaboravila dati baki lijek u devet!” – povikala je svekrva kroz telefon, a meni su ruke drhtale dok sam pokušavala pronaći bočicu na pretrpanom stolu. Bilo je 21:15, baka je već polako tonula u san, a ja sam osjećala kako mi srce lupa od stresa. “Sve je pod kontrolom, Zorice,” odgovorila sam tiho, ali ona je nastavila: “Znaš da sam ja tamo daleko i da računam na tebe!”
Tako je počela moja priča, prije šest godina, kad je Zorica odlučila otići raditi u Njemačku. Moj muž Ivan i ja tada smo imali malu kćer, Lejlu, tek joj je bilo dvije godine. Svekrva nam je rekla: “Samo godinu dana, dok ne skupim nešto novca, pa se vraćam.” Pristali smo – što drugo? Ivan je bio njezin sin jedinac, a baka Mara nije mogla ostati sama.
Prvih nekoliko mjeseci bilo je teško, ali nekako smo se snalazili. Ivan je radio u građevini, često po cijele dane na terenu, a ja sam ostajala doma s Lejlom i bakom. Mara je bila tvrdoglava žena, nekad draga, nekad oštra kao britva. “Jelena, gdje su mi naočale? Jelena, što si to skuvala? Ne volim to!” – svaki dan ista pjesma.
S vremenom sam počela osjećati da sam sama u svemu. Ivan bi došao kući umoran, samo bi sjeo pred televizor. “Znaš da mi je teško na poslu,” govorio bi kad bih ga zamolila da pričuva baku dok ja odem do trgovine ili na kavu s prijateljicom. “Mama će se vratiti uskoro, izdrži još malo.”
Godine su prolazile. Svekrva je slala novac, ali i stalno zvala s novim uputama: “Pazi da baka ne padne! Daj joj onu kremu za noge! Nemoj da jede previše slatkog!” Osjećala sam se kao dadilja, a ne snaha. Moji roditelji su živjeli u drugom gradu i rijetko smo se viđali. Prijateljice su se polako udaljile – tko bi htio slušati moje žalbe o starici koja ne želi jesti juhu?
Jedne večeri, kad sam mislila da više ne mogu izdržati, sjela sam za stol s Ivanom.
“Ivane, ovo više nema smisla. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Tvoja mama stalno nešto traži od mene, a ti… kao da te nema.”
Ivan je uzdahnuo i slegnuo ramenima: “Što hoćeš da radim? Mama nam pomaže novcem, a baka nema nikog osim nas.”
“Ali ja imam samo tebe! I Lejlu! Zar nije vrijeme da i mi malo živimo?”
Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao pod tuš.
Najgore je bilo kad je baka pala u kupaonici. Krv po pločicama, Lejla plače u hodniku, ja pokušavam podići Maru koja jauče od bolova. Hitna pomoć, bolnica, gips. Svekrva iz Njemačke urla kroz telefon: “Kako si mogla dopustiti da padne? Jesi li bila s njom?”
Te noći nisam spavala ni minute. Gledala sam u strop i pitala se – gdje sam nestala ja? Jelena koja je voljela šetnje po Jarunu, Jelena koja je sanjala o vlastitom salonu ljepote? Sad sam bila samo netko tko mijenja pelene starici i broji tablete.
Lejla je krenula u školu. Prvi dan nisam mogla otići s njom jer baka nije smjela ostati sama. Plakala sam cijeli dan. Ivan nije ni primijetio.
Svekrva se napokon vratila prošle zime. Došla je puna poklona i eura, ali hladna kao led prema meni.
“Vidim da si malo zapustila kuću,” rekla mi je čim je kročila unutra.
“Zorice, šest godina nisam imala ni vikend slobodan!”
“Nisi ti jedina koja ima probleme,” odbrusila je.
Ivan se povukao u svoju sobu. Lejla je gledala crtiće. Ja sam stajala nasred kuhinje i osjećala se kao gost u vlastitom domu.
Mjesecima nakon njezina povratka ništa se nije promijenilo. Zorica je preuzela brigu o baki, ali meni nije zahvalila ni jednom riječju. Čak mi je prigovarala što nisam bolje održavala stan.
Jedne večeri došla sam kući kasno s posla (napokon sam našla posao u frizerskom salonu). Zorica me dočekala na vratima:
“Jelena, gdje si bila? Baka te tražila!”
“Imam pravo na svoj život! Šest godina sam joj bila sve!”
“Nisi ti ništa posebno napravila! Svi pomažemo obitelji!”
Te riječi su me pogodile kao nož u leđa.
Ivan me te noći pitao: “Jelena, što ti zapravo hoćeš?”
“Hoću da me netko vidi! Da prizna što sam prošla! Da barem jednom kažeš – hvala ti!”
Nije rekao ništa.
Sada sjedim za stolom i gledam kroz prozor na kišni zagrebački dan. Pitam se – ima li smisla ostati u braku gdje me nitko ne vidi? Je li obitelj žrtva ili zajedništvo?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li pogrešno željeti malo slobode nakon svega?