„Sine, Jesi Li Sretan?“ – Povratak u Kuću Bivše Svekrve
„Sine, jesi li sretan?“ čula sam njen glas kroz poluotvorena vrata dnevne sobe, dok sam stajala u hodniku s mokrim kaputom u ruci. Nisam znala kome se obraća – Ivanu, svom sinu kojeg nisam vidjela mjesecima, ili meni, ženi koja je nekad bila dio te obitelji. Srce mi je tuklo kao ludo. Nisam očekivala da će me Ljubica pozvati na čaj nakon svega što se dogodilo između mene i Ivana. Ali eto me, stojim pred vratima njenog stana na Trešnjevci, osjećajući se kao uljez u vlastitom životu.
„Ana, skini kaput, pa dođi za stol. Čaj je gotov.“
Njen glas bio je topao, ali u njemu sam osjetila nešto što nisam mogla odmah prepoznati – možda tugu, možda grižnju savjesti. Sjedam za stol, gledam poznate šalice s plavim cvjetićima. Sve je isto kao prije, a opet ništa nije isto.
„Znaš,“ počinje ona dok mi sipa čaj, „nisam te zvala da pričamo o Ivanu. On je sad u Osijeku, radi nešto novo. Ne javlja se često.“
Kimam glavom, ne znam što bih rekla. U meni se miješaju ljutnja i nostalgija. Sjećam se večeri kad smo Ivan i ja zajedno sjedili ovdje, kad smo planirali budućnost koju nikad nismo ostvarili.
„Znaš li ti, Ana,“ nastavlja Ljubica tiho, „da mi je kuća prazna otkad ste otišli? Da mi fali smijeh? Čak i vaše svađe su mi falile.“
Osjetim knedlu u grlu. Nisam znala da joj je toliko stalo do mene. Uvijek sam mislila da me krivi za sve što se dogodilo.
„Ljubice…“ pokušavam reći nešto utješno, ali ona me prekida.
„Ne, pusti mene. Znaš, kad si otišla, Ivan je bio izgubljen. Ali ni ja nisam bila bolja. Pitala sam se gdje sam pogriješila kao majka. Jesam li previše gurala nos u vaš brak? Jesam li previše očekivala od vas?“
Sjedimo u tišini nekoliko trenutaka. Gledam kroz prozor – vani pada kiša, kapljice klize niz staklo kao suze koje ne želim pustiti.
„Ana,“ kaže ona iznenada odlučno, „oprosti mi ako sam ti ikad učinila nešto nažao. Znam da nije bilo lako živjeti s Ivanom. On je tvrdoglav na mene.“
Nasmijem se kroz suze. „I ja sam tvrdoglava na svoju mamu.“
Obje se nasmijemo, ali smijeh nam brzo zamre na usnama.
„Znaš li ti,“ nastavlja Ljubica, „da sam često razmišljala kako bi bilo da ste imali dijete? Možda bi vas to spasilo.“
Osjetim kako mi tijelo trne. To je pitanje koje sam i sama sebi postavljala bezbroj puta – jesmo li mogli biti sretni da smo imali dijete? Ili bi to samo produžilo našu agoniju?
„Možda bi nas to još više udaljilo,“ kažem tiho. „Nismo znali razgovarati jedno s drugim. Sve smo gurali pod tepih.“
Ljubica uzdahne. „Svi mi guramo pod tepih ono što nas boli. Ja sam godinama šutjela o stvarima koje su me mučile s tvojim svekrom. I onda je otišao… a ja sam ostala sama sa svojim tišinama.“
Pogledam je s novim poštovanjem. Nikad nisam razmišljala o njenoj usamljenosti.
„Zašto si me zvala?“ pitam napokon.
Gleda me ravno u oči. „Jer mi fališ. Jer si bila dio ove kuće. Jer želim znati jesi li dobro.“
Osjetim kako mi suze naviru na oči. Nisam očekivala takvu iskrenost.
„Nisam dobro,“ priznam prvi put naglas. „Ponekad mislim da nikad neću biti dobro. Da sam pogriješila što sam otišla.“
Ljubica uzme moju ruku preko stola. „Ana, nisi pogriješila što si tražila sreću. Samo… život nije uvijek fer.“
Sjedimo tako još dugo, pričamo o svemu i ničemu – o Ivanu, o mojim roditeljima u Mostaru, o Ljubičinoj mladosti kad je radila u tekstilnoj tvornici u Dugavama. Smijemo se uspomenama i tugujemo za propuštenim prilikama.
Kad odlazim, Ljubica me zagrli snažno kao majka.
„Vrati se kad god poželiš,“ šapne mi na uho.
Dok hodam prema tramvajskoj stanici kroz mokre ulice Zagreba, pitam se: Jesmo li svi mi samo žrtve svojih očekivanja? Možemo li ikad zaista oprostiti sebi i drugima?