Srebrnovlasi Ante – čudo ili prokletstvo? Moja borba za prihvaćanje sina u obitelji i društvu
“Šta si to rodila, Ajla? Jesi li sigurna da je Ante tvoj sin?” riječi moje svekrve, Marije, odzvanjale su mi u glavi dok sam gledala svog novorođenog sina kako spava. Njegova kosa bila je srebrna, gotovo bijela, sjajila se na slabom svjetlu bolničke sobe. Nikad u životu nisam vidjela takvo dijete. Srce mi je bilo ispunjeno ljubavlju, ali i strahom – što će reći ljudi? Što će reći moja obitelj?
Moj muž, Ivan, bio je tih. Nije me pogledao kad su ga sestre prvi put pustile u sobu. Samo je stajao kraj prozora, gledao kroz staklo i šutio. “Možda je to nešto prolazno,” promrmljao je napokon, ali u njegovim očima vidjela sam sumnju. Znala sam da će biti teško, ali nisam mogla ni zamisliti koliko.
Već prve noći u bolnici čula sam šapat medicinskih sestara iza zavjese: “Jesi li vidjela ono dijete? Kao da je iz bajke… ili iz nekog filma o vješticama.” Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam imala snage ni odgovoriti.
Kad smo došli kući u naše malo mjesto kraj Mostara, sve je krenulo nizbrdo. Susjeda Ružica došla je s kolačima, ali pogled joj je bio prikovan za Antinu kosu. “Ajla, jesi li sigurna da nije neka bolest? Možda bi ga trebala odvesti u Sarajevo na pretrage…”
Ivanova majka nije prestajala: “U našoj lozi nikad nije bilo takvih. Pogledaj Ivana, pogledaj sebe! Otkud to dijete s tom kosom?”
Ivan me počeo izbjegavati. Noći su postale duge i hladne. Ležala sam budna, slušala Antino disanje i pitala se što sam pogriješila. Jedne večeri, kad sam pokušala zagrliti Ivana, odmaknuo se. “Ajla, ljudi pričaju. Kažu da si me prevarila. Da Ante nije moj sin.”
“Kako možeš to reći? Pogledaj ga! Ima tvoje oči!” suze su mi navrle na oči.
“Ali ta kosa… Nitko u mojoj obitelji nije imao takvu kosu!”
Dani su prolazili u napetosti. Ljudi su nas izbjegavali na ulici. U trgovini bi šaptali iza leđa. Jednom sam čula kako susjed Jure govori: “Možda je to neko prokletstvo. Znaš kako su stari govorili…”
Jedina koja mi je pružila ruku bila je moja prijateljica Lejla. Došla je jedne večeri dok sam plakala nad Antinim krevetićem.
“Ajla, znaš li ti koliko si hrabra? Ovo dijete je dar. Nije važno što drugi misle. Moraš biti jaka zbog njega.”
Ali kako biti jaka kad te vlastita obitelj gleda kao strankinju? Kad Ivan više ne dolazi kući na vrijeme, kad svekrva šuti za stolom i samo ga promatra kao da traži dokaz za svoje sumnje?
Jednog dana odlučila sam otići kod pedijatrice u Mostar. Doktorica Selma me primila s osmijehom.
“Ajla, ovo što tvoj sin ima zove se polioza – genetska varijacija pigmentacije kose. Nije bolest, nije prokletstvo. To se jednostavno dogodi. Nema veze s ničim osim s genima.”
Kao da mi je netko skinuo kamen sa srca. Ali znala sam – to neće biti dovoljno za moju obitelj.
Kad sam došla kući s nalazima, Ivan ih je samo pogledao i slegnuo ramenima.
“Ljudi će uvijek pričati,” rekao je tiho.
“Ali ti znaš istinu! Zar ti nije dosta što nas svi gledaju kao čudake? Zar ti nije dosta što naš sin pati zbog nečega što nije njegova krivnja?”
Ivan me pogledao prvi put nakon dugo vremena s toplinom u očima.
“Znam da si ti dobra majka, Ajla. Ali teško mi je… Znaš kakvi su ljudi ovdje.”
Tada sam shvatila – borba nije samo protiv drugih, nego i protiv straha u nama samima.
Prolazili su mjeseci. Ante je rastao, njegova kosa postajala još sjajnija i ljepša. Djeca u vrtiću su ga zadirkivala: “Srebrni vuk! Vještak!” Vraćao se kući uplakan.
Jedne večeri sjela sam kraj njega i rekla: “Znaš li ti koliko si poseban? Tvoja kosa je kao svjetlost mjeseca. Neki ljudi ne razumiju ono što ne poznaju, ali to ne znači da s tobom nešto nije u redu. Ti si moj ponos, moj život.”
Ante me zagrlio i šapnuo: “Mama, hoće li me ikad voljeti onako kako volim ja tebe?”
Te riječi su me slomile i osnažile istovremeno.
Počela sam pričati svoju priču javno – na roditeljskim sastancima, na Facebooku, u lokalnoj zajednici. Ljudi su polako počeli shvaćati da drugačije ne znači loše.
Ivan se vratio kući ranije nego inače jedne večeri i donio cvijeće.
“Oprosti što nisam bio uz tebe kad si me najviše trebala,” rekao je tiho.
Zagrlila sam ga i znala da smo preživjeli najgore.
Ali još uvijek se pitam – koliko djece poput mog Antea pati jer ih društvo ne razumije? Hoće li ikad doći dan kad ćemo drugačije gledati kao na dar, a ne kao na prokletstvo?