Svaka subota kod svekra i svekrve: Ispod površine obiteljskih ručkova
“Opet kasniš, Ivana!” viknula je moja svekrva Marija čim sam zakoračila u dvorište. Osjetila sam kako mi srce poskakuje, a dlanovi se znoje. Subota je, dan kad cijela obitelj dolazi na ručak, dan kad se svi pretvaramo da smo sretni i složni. Pogledala sam muža, Tomislava, koji je samo slegnuo ramenima i odmah otišao prema sjenici gdje su već stajali njegov brat Dario i otac Željko.
“Daj, Ivana, pomozi mi oko salate,” nastavila je Marija, ne skrivajući nezadovoljstvo. U kuhinji je mirisalo na pečenu janjetinu i svježi kruh, ali meni je sve bilo gorko. Svaka subota bila je ista: osmijesi za stolom, šale koje su skrivale napetost, pogledi puni neizrečenih riječi. I uvijek ista tema – sjenica koju Dario gradi već mjesecima s tolikim žarom da mi je to postalo sumnjivo.
“Dario je opet došao u sedam ujutro,” šapnula mi je šogorica Ana dok smo rezale povrće. “Tko normalan toliko voli raditi nedjeljom?”
Nasmijala sam se kiselo. “Možda bježi od kuće,” odgovorila sam, ali u meni se počela buditi sumnja. Dario je bio uvijek tu, uvijek spreman pomoći, uvijek nasmijan pred roditeljima – ali kad bi mislio da ga nitko ne gleda, na licu bi mu se pojavio neki drugi izraz. Kao da nešto skriva.
Ručak je prošao uobičajeno: Željko je pričao o politici, Marija se žalila na cijene u dućanu, a Tomislav i Dario su raspravljali o tome kako treba postaviti krov na sjenicu. Ja sam samo promatrala. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji.
Nakon ručka, dok su muškarci otišli van nastaviti radove, Ana mi je prišla bliže. “Jesi li primijetila kako Dario stalno šalje poruke? I to ne ženi. Vidjela sam jučer slučajno – ime na ekranu nije bilo od njegove Maje.”
Osjetila sam hladan znoj niz leđa. “Možda ima neku prijateljicu?”
Ana je slegnula ramenima. “Ne znam… Ali nešto nije u redu. I stalno dolazi ovdje, kao da nešto skriva od svih nas.”
Te večeri nisam mogla zaspati. Tomislav je hrkao pored mene, a ja sam vrtjela po glavi sve što sam vidjela i čula. Sljedeće subote odlučila sam ostati duže vani uz sjenicu i promatrati Darija. Pravio se da mjeri daske, ali zapravo stalno pogledava mobitel.
U jednom trenutku došla mu je poruka. Pogledao je oko sebe i brzo odgovorio. Prišla sam mu tiho.
“Dario, trebaš pomoć?”
Trgnuo se kao da ga je netko uhvatio na djelu. “Ne, sve pod kontrolom! Samo… gledam nacrte na mobitelu.”
Nisam mu vjerovala ni riječ.
Tjedan dana kasnije, dok smo svi sjedili za stolom, Maja – njegova žena – iznenada je ustala i rekla: “Moram nešto reći.” Glas joj je drhtao.
“Dario me vara,” izgovorila je tiho, ali dovoljno glasno da svi čuju.
Nastao je muk. Marija je ispustila vilicu na pod, Željko se ukočio, a Tomislav me pogledao kao da traži pomoć.
“S kim?” upitala sam prije nego što sam stigla razmisliti.
Maja me pogledala ravno u oči. “S nekim iz ove kuće.”
Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica. Ana je problijedjela.
“Nije moguće…” prošaptala sam.
Maja je izvadila mobitel i pokazala poruke – bile su upućene Ani.
Ana je počela plakati. “Nisam htjela… Sve je počelo slučajno… Dario mi je pomagao oko djece kad je moj muž bio na putu… Nisam znala kako reći…”
Marija je počela vikati: “Sram vas bilo! U mojoj kući! Kako ste mogli?!”
Željko je ustao i zalupio vratima od ljutnje.
Tomislav me gledao kao da će se onesvijestiti.
Ja sam samo sjedila, nijema od šoka.
Sljedećih nekoliko tjedana sve se promijenilo. Sjenica više nije bila mjesto okupljanja nego simbol izdaje. Obitelj se raspala na komadiće – Maja se iselila s djecom, Ana i njezin muž su otišli na bračno savjetovanje, a Dario više nije dolazio kod roditelja.
Tomislav i ja smo ostali sami s Marijom i Željkom koji su nas gledali kao da smo mi krivi za sve.
Jedne večeri Tomislav me upitao: “Jesmo li mogli nešto učiniti? Jesmo li mogli spriječiti ovo?”
Samo sam šutjela. Nisam znala odgovor.
Danas više ne idem subotom kod svekra i svekrve. Nedostaje mi osjećaj pripadnosti, ali ne nedostaju mi laži.
Ponekad se pitam: Je li bolje živjeti u laži i imati prividnu sreću ili riskirati sve zbog istine? Što biste vi učinili na mom mjestu?