Sve je ostavila njemu – a ja ne mogu oprostiti
“Ne mogu vjerovati da je ovo napravila!” povikala sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala papire na stolu. U dnevnoj sobi, zrak je bio težak, kao da će svaki čas puknuti. Moj muž Ivan sjedio je pored mene, šutljiv, pogleda prikovanog za pod. Preko puta nas, njegov brat Dario nije skidao samozadovoljan osmijeh s lica. Notar je pročitao posljednje rečenice oporuke: “Sve pokretne i nepokretne stvari, štednju i kuću na moru ostavljam svom sinu Dariu.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Godinama smo Ivan i ja brinuli o njegovoj majci, dolazili svake nedjelje iz Zagreba u Karlovac, nosili joj lijekove, popravljali bojler, slušali njezine beskrajne priče o prošlim vremenima. Dario bi se pojavio samo za blagdane, uvijek s nekom novom djevojkom, uvijek s poklonima koji su više služili za slikanje na Instagramu nego za stvarnu pomoć.
“Mama je uvijek više voljela Darija,” šapnuo je Ivan, glas mu je bio jedva čujan. “Ali nisam mislio da će baš sve njemu ostaviti.”
U meni se nešto slomilo. Sjetila sam se svih onih večeri kad sam joj kuhala juhu jer je bila prehlađena, kad sam joj prala prozore jer joj je bilo teško podići ruke. Sjetila sam se kako me jednom zagrlila i rekla: “Ti si mi kao kćer koju nikad nisam imala.” Bila sam sigurna da nas voli, da cijeni sve što radimo.
“Ivan, moramo razgovarati s njim! Ovo nije pošteno!” rekla sam kroz suze. On je odmahnuo glavom.
“Ne želim rat u obitelji. Neka mu bude. Mi ćemo se snaći.”
Ali ja nisam mogla pustiti. Dani su prolazili, a u meni je rasla gorčina. Svaki put kad bih vidjela Darija kako objavljuje slike iz naše – sada njegove – kuće na moru, osjećala sam kako mi krv vrije. Moja sestra Ana pokušala me utješiti:
“Ma pusti ih! Novac nije sve na svijetu. Bitno je da ste vas dvoje zajedno.”
Ali nije bilo samo do novca. Bila je to nepravda, osjećaj da smo izigrani, da naše godine brige i ljubavi ne vrijede ništa pred jednom hladnom rečenicom na papiru.
Jedne večeri, dok smo Ivan i ja sjedili u tišini, zazvonio je telefon. Bila je to Dario.
“Ej, brate! Ajde dođite ovaj vikend na more, napravit ću roštilj!”
Ivan ga je gledao kao da ne zna tko mu je s druge strane.
“Ne znam… Možda drugi put,” promrmljao je.
Kad je spustio slušalicu, nisam mogla izdržati:
“Kako možeš biti tako miran? Kako možeš samo prijeći preko svega?”
Pogledao me umorno.
“Zato što mi je dosta svađa. Dosta mi je osjećaja da nikad nisam bio dovoljno dobar ni za mamu ni za Darija. Ne želim više gubiti živce zbog njih.”
Ali ja nisam mogla stati. Počela sam izbjegavati obiteljska okupljanja, nisam više mogla gledati Darija u oči. Prijateljice su mi govorile da pustim, ali svaka njihova riječ zvučala mi je kao izdaja.
Jednog dana srela sam susjedu Ružu na tržnici.
“Čula sam za oporuku… Znaš, tvoja svekrva je uvijek govorila da Dario ima teži život, da mu treba više pomoći… Možda je zato tako odlučila?”
Te riječi su me pogodile kao hladan tuš. Je li moguće da sam cijelo vrijeme gledala stvari samo iz svog kuta? Je li moguće da sam bila slijepa za Darijeve probleme?
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o svim sitnim ljubomorama, natjecanjima tko će više pomoći roditeljima, o starim zamjerkama koje nikad nisu izgovorene naglas. Sjetila sam se kako je Dario jednom ostao bez posla i mjesecima živio kod majke, dok smo ga mi ogovarali jer “ništa ne radi”.
Sljedeći dan odlučila sam razgovarati s Ivanom otvoreno.
“Možda smo i mi griješili,” priznala sam tiho. “Možda nismo vidjeli sve što se događalo iza zatvorenih vrata. Ali boli me što nas nitko nije pitao kako se osjećamo. Boli me što nas nitko nije zaštitio od ove nepravde.”
Ivan me zagrlio.
“Znam… Ali možda nam je ovo prilika da konačno živimo svoj život bez tuđih očekivanja. Da gradimo nešto svoje.”
Pogledala sam ga i shvatila koliko ga volim – unatoč svemu što nam je obitelj priredila.
Danas još uvijek osjećam gorčinu kad pomislim na sve što smo izgubili – ne samo materijalno, nego i povjerenje u ljude koje smo smatrali najbližima. Ali pokušavam pronaći mir u malim stvarima: u Ivanovom osmijehu kad popijemo kavu na balkonu, u šetnjama po Maksimiru, u zajedničkim planovima za budućnost.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična što ne mogu oprostiti? Ili imam pravo biti povrijeđena? Što biste vi napravili na mom mjestu?