Sve sam dala za njih, a sada sam sama: Priča jedne umirovljenice iz Zagreba
“Opet si napravila sarmu? Mama, znaš da Lejla ne voli kiseli kupus!” Ivanov glas odjeknuo je kroz hodnik mog stana na Trešnjevci, dok sam još stajala s pregačom oko struka, ruku punih tanjura. Srce mi je preskočilo, a osmijeh koji sam pripremila za njih nestao je u trenu. Lejla je samo slegnula ramenima i sjela za stol, pogledavajući u mobitel.
Tri godine sam u mirovini. Tri godine otkako sam napustila posao medicinske sestre na Rebru, gdje su me svi zvali “teta Mira”. Sada sam samo mama i baka, i to mi je sve. Moj sin Ivan i njegova supruga Lejla žive dvije tramvajske stanice dalje, ali kao da su na drugom kraju svijeta. Svake subote i nedjelje kuham za njih – pite, gulaše, kolače, sve što sam naučila od svoje mame iz Gorskog kotara. Nadala sam se da će ih mirisi iz djetinjstva podsjetiti na toplinu doma, ali čini se da im to više ništa ne znači.
“Mama, stvarno ne moraš svaki vikend kuhati. Možemo mi naručiti pizzu ili nešto iz Wolt-a,” rekla je Lejla prošle nedjelje, dok je Ivan šutio i gledao kroz prozor. Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Ali ja volim kuhati za vas… to mi je sve što imam,” prošaptala sam, ali nitko nije odgovorio.
Moja kćerka Ana živi u Sarajevu s mužem Harisom i dvoje djece. Ona me zove svaki drugi dan, šalje slike unuka, pita me za recepte. Ali Ivan… on kao da je zaboravio tko sam bila prije nego što sam postala samo njegova kuharica.
Jednog petka navečer, dok sam pripremala burek za sutrašnji ručak, zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Ljiljana iz Rijeke.
“Miro, pa ti si opet sama? Zar ti Ivan ne dolazi?”
“Doći će sutra… valjda,” odgovorila sam tiho.
“Znaš, nije sve u hrani. Možda im trebaš pustiti da te požele.”
Nisam znala što da kažem. Kako pustiti vlastito dijete? Kako ne dati sve kad si cijeli život davala?
Subota je došla. Ivan i Lejla su kasnili sat vremena. Hrana se ohladila, a ja sam sjedila za stolom i gledala kroz prozor. Kad su napokon stigli, Ivan je bio nervozan.
“Mama, Lejla ima sastanak online za pola sata. Možemo li brzo jesti?”
Nisam ništa rekla. Samo sam posluživala tanjure, gledajući kako jedu bez riječi, svatko sa svojim telefonom u ruci. Kad su otišli, ostala sam sama s hrpom suđa i osjećajem praznine koji me gušio.
Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su navirala – Ivan kao dječak, kako trči po dvorištu s loptom, kako me grli kad padne i oguli koljeno. Gdje je nestao taj dječak? Gdje sam ja nestala?
Sljedećeg tjedna odlučila sam ne kuhati ništa. Samo sam poslala poruku: “Ovaj vikend neću kuhati. Odmaram.” Nisu odgovorili.
U subotu popodne zazvonio je zvono na vratima. Otvorila sam – Ivan je stajao ispred mene s vrećicom iz pekare.
“Donio sam ti štrudlu od jabuka… Znam da voliš,” rekao je tiho.
Sjeli smo za stol bez hrane koju sam ja pripremila prvi put nakon dugo vremena.
“Mama… Jesi li ljuta na mene?” pitao je nakon nekoliko minuta tišine.
“Ne znam više što osjećam, sine. Samo znam da mi fališ. Ne kao gost za stolom, nego kao moj sin.”
Ivan je spustio glavu.
“Znam da nisam bio dobar prema tebi… Lejla ima puno posla, ja isto… Nekad zaboravim koliko ti znači ovo naše vrijeme.”
Pogledala sam ga kroz suze.
“Ne treba meni puno. Samo malo pažnje. Da me pitaš kako sam, da sjedneš sa mnom bez žurbe… Hrana nije važna ako nema ljubavi za stolom.”
Ivan me zagrlio prvi put nakon dugo vremena.
Te večeri nazvala me Ana iz Sarajeva.
“Mama, znaš li koliko si nam svima važna? Nemoj misliti da nisi. Samo… svi smo nekako pogubljeni u svojim životima. Ali ti si naš dom, gdje god bila.”
Suze su mi tekle niz lice dok sam slušala njezin glas preko žica koje spajaju Zagreb i Sarajevo.
Danas više ne kuham svaki vikend. Nekad odem s Ljiljanom na kavu na Cvjetni trg, nekad pročitam knjigu ili odem u kazalište s bivšim kolegicama s Rebra. Ivan i Lejla dolaze rjeđe, ali kad dođu – donesu cvijeće ili samo sjede sa mnom uz čaj.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi majke same krive što previše dajemo? Ili su djeca zaboravila cijeniti ono što imaju dok to ne izgube? Što vi mislite – gdje prestaje briga, a počinje žrtvovanje?