Svekrvina ‘Genijalna’ Ideja: Predajte Ušteđevinu, Stan Će Biti Vašoj Kćeri – Ali Ja Neću Tu Zauvijek Živjeti
“Ne možeš mi to tražiti, Ružice!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stisnutih šaka. Svekrva je sjedila na rubu fotelje, ruku prekrštenih na prsima, pogledom koji je odavao i tvrdoglavost i uvrijeđenost. “Samo kažem, Ana, to je za vaše dobro. Stan je ionako prazan kad ja nisam tu, a vi se mučite s tim dadiljama i jaslicama. Dajte mi vašu ušteđevinu, ja ću prepisati stan na Novu kad dođe vrijeme. To je pošteno!”
Pošteno? U meni je ključalo. Znam da Ružica voli svoju unuku, ali njezina ‘ponuda’ zvučala je kao ucjena. Pogledala sam Josipa – moj muž, moj oslonac – ali on je samo šutio, gledao u pod kao da će mu parket dati odgovor koji ja ne mogu.
Moj porodiljni dopust bio je pri kraju. Volim svoj posao u knjižnici, osjećam se korisno i živo među knjigama i ljudima. Ali Nova… bila je još tako mala. Nismo imali luksuz da jedno od nas ostane kod kuće. Dadilja? Skupa. Jaslice? Premlada je, a liste čekanja beskrajne. Svekrva je znala za našu dilemu i iskoristila ju.
“Ružice, ne možemo samo tako dati svu našu ušteđevinu! To su godine rada…” pokušala sam mirnije.
“A što misliš da ja radim cijeli život? Taj stan sam zaradila svojim rukama! I ne tražim ga za sebe, nego za Novu!”
Josip je napokon progovorio: “Mama, nije stvar u stanu. Ne želimo da Nova jednog dana misli da smo joj nešto kupili tvojim uvjetima.”
Svekrva je ustala, lice joj se zacrvenilo: “Vi mene ne razumijete! Ja samo želim najbolje za vas!”
Te noći nisam spavala. Josip je ležao okrenut leđima, a ja sam zurila u strop. Sjećanja su navirala – kako me Ružica nikad nije do kraja prihvatila jer sam iz Sarajeva, a ona iz Osijeka; kako uvijek ima zadnju riječ oko svega što se tiče Nove; kako mi nikad nije oprostila što nisam tradicionalna snaha.
Sljedećih dana napetost je rasla. Ružica je dolazila svaki drugi dan s novim argumentima: “Znate li koliko košta stan danas? Ako ga sad prepišem na Novu, vi ste mirni! A meni vaša ušteđevina ne treba za luksuz nego da mogu platiti dom kad dođe vrijeme!”
Josip je bio sve tiši. Jedne večeri rekao mi je: “Ana, možda bismo trebali razmisliti… Ako Nova ima stan, bit će joj lakše jednog dana.”
Pogledala sam ga s nevjericom: “I što ako Ružica promijeni mišljenje? Što ako nikad ne prepiše stan? Ili ako Nova odraste misleći da smo joj sve kupili kompromisom?”
Nisam mogla podnijeti pomisao da prodamo sigurnost svoje obitelji za obećanje na papiru koje možda nikad neće biti ispunjeno.
U međuvremenu, Nova je počela pokazivati prve znakove separacijske anksioznosti. Plakala bi kad bih odlazila na posao. Srce mi se kidalo svaki put kad bih zatvorila vrata.
Jednog dana Ružica je došla s papirima: “Evo, ovdje piše da ću stan prepisati na Novu kad navrši 18 godina. Samo potpišite da mi dajete svoju ušteđevinu kao zajam dok sam živa.”
Pogledala sam papire – sve pravno sročeno, ali nigdje nije pisalo što ako se predomisli ili ako se nešto dogodi prije nego Nova postane punoljetna.
“Ružice, ne mogu ovo potpisati. Ne ovako,” rekla sam tiho.
“Onda nemojte više tražiti moju pomoć!” viknula je i zalupila vratima.
Josip me zagrlio dok sam plakala: “Možda smo pogriješili… Možda smo trebali pristati.”
Ali nisam mogla pristati na ucjenu. Nisam mogla prodati mir svoje obitelji zbog nesigurnog obećanja.
Tjedni su prolazili u tišini. Ružica nije dolazila ni zvala. Nova je pitala gdje je baka, a ja nisam znala što reći.
Jednog dana stiglo nam je pismo iz banke – Ružica je podigla kredit na stan bez našeg znanja. Osjećala sam se izdano i slomljeno.
Josip i ja smo sjeli za stol: “Moramo misliti na Novu. Moramo biti njezin oslonac, bez obzira na sve.” Odlučili smo upisati Novu u jaslice ranije nego što smo planirali i početi štedjeti ispočetka.
Danas gledam Novu kako se igra s drugom djecom u parku i pitam se: Jesmo li pogriješili što nismo pristali na svekrvinu ponudu? Ili smo napokon postavili granicu koju obitelj treba imati? Što biste vi učinili na našem mjestu?