Tata je pronašao sreću drugdje, a mama je tonula: Je li on kriv?

“Jesi li opet zaboravila skuhati kavu, Amira?” Očev glas parao je tišinu jutra, dok sam sjedio za stolom i gledao kroz prozor na maglom prekriveno dvorište. Mama je stajala u svojoj izblijedjeloj spavaćici, pogleda prikovanog za pod. Ruke su joj drhtale dok je pokušavala pronaći šalicu. “Oprosti, Enise… Zaboravila sam…” promrmljala je, a ja sam osjetio kako mi se srce steže.

Tata je uzdahnuo, okrenuo se i izašao iz kuhinje. Vrata su zalupila. Znao sam da će otići do svog novog auta, onog crvenog Golfa kojeg je kupio prošle zime. Bio je to njegov ponos, nešto što je volio više nego išta u kući. Mama bi često sjedila na kauču u dnevnoj sobi, gledajući kroz prozor prema ulici, kao da čeka da se nešto promijeni. Ali ništa se nije mijenjalo.

Devedesete su u našem malom bosanskom gradu bile godine tišine i prešućenih boli. Nitko nije govorio o tome što se događa iza zatvorenih vrata. Nitko nije pitao zašto mama više ne izlazi iz kuće, zašto joj je lice blijedo i oči prazne. Tata je sve češće ostajao vani do kasno, govoreći da ima posla u radionici ili da ide kod prijatelja na partiju šaha. Ja sam znao istinu – bio je s Nadom, ženom iz susjedstva koja se uvijek smijala preglasno i nosila crveni ruž.

Jedne večeri, dok sam sjedio na podu dnevne sobe i slagao puzzle, čuo sam mamu kako tiho plače. Približio sam se i sjeo pored nje. “Mama, što nije u redu?” pitao sam tiho. Pogledala me kroz suze i pokušala se nasmiješiti. “Ništa, sine. Samo sam umorna.” Ali znao sam da to nije istina.

Tata je te noći došao kasno. Mirisao je na tuđi parfem i smijao se nečemu što nisam razumio. Mama ga nije ni pogledala. Samo je ustala i otišla u sobu. Sljedećih dana postajalo je sve gore. Mama je prestala kuhati, prestala čistiti, prestala razgovarati sa mnom. Ležala bi na kauču satima, zureći u strop ili kroz prozor. Ponekad bi ustala samo da popije čašu vode ili da provjeri jesam li još uvijek tu.

Jednog dana, dok sam se vraćao iz škole, vidio sam tatu kako pakuje kofere u auto. “Kuda ideš?” upitao sam ga drhtećim glasom. Nije me pogledao. “Moram otići na neko vrijeme, Jasmin. Brini o mami.” To su bile njegove posljednje riječi prije nego što je nestao iza ugla naše ulice.

Mama je te noći plakala glasnije nego ikad prije. Nisam znao što da radim. Imao sam samo deset godina i osjećao sam se bespomoćno. Susjedi su šaptali iza naših leđa, ali nitko nije došao da pita kako smo. U školi su me djeca zadirkivala jer mi tata više nije bio kod kuće. Učiteljica mi je jednom rekla: “Budi jak zbog mame.” Ali kako biti jak kad ti srce puca svaki dan?

Prolazili su mjeseci. Mama je postajala sve tiša i slabija. Jednog jutra nisam je mogao probuditi. Ležala je na kauču, lice joj je bilo bijelo kao snijeg. Pozvao sam susjedu Azru koja je odmah pozvala hitnu pomoć. Dok su je nosili na nosilima, držao sam je za ruku i šaptao: “Mama, nemoj me ostaviti…”

U bolnici su rekli da je iscrpljena, da joj treba odmor i briga. Ali nitko nije spomenuo riječ depresija. Nitko nije pitao zašto žena od četrdeset godina više ne želi živjeti. Tata se pojavio tek kad su mu javili iz bolnice. Došao je s Nadom, držeći je za ruku kao da mu ništa drugo nije važno.

“Enise, kako si mogao?” pitala ga je Azra dok su stajali u hodniku bolnice.

On je samo slegnuo ramenima: “Nisam ja kriv što ona ne zna biti sretna.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Mama se vratila kući nakon dva tjedna, ali više nikad nije bila ista. Ja sam postao njen čuvar – kuhao sam joj čaj, donosio deku kad joj je bilo hladno, pričao joj priče iz škole koje nikad nije slušala do kraja. Tata nas više nije posjećivao. Povremeno bi poslao novac ili paket s hranom preko nekog prijatelja.

Godine su prolazile, a ja sam odrastao prebrzo. Naučio sam skrivati tugu iza osmijeha, naučio sam šutjeti kad bi netko spomenuo tatu ili Nadu. Mama je živjela u svom svijetu tišine i sjena sve dok jednog dana nije zauvijek zaspala na svom kauču.

Na njenoj sahrani tata nije došao. Stajao sam pored groba držeći njenu sliku i pitao se – je li on zaista kriv? Ili smo svi mi žrtve vremena u kojem nitko nije znao ili htio govoriti o boli?

Danas, kad gledam svoju djecu kako trče po dvorištu, pitam se: jesam li ja dovoljno jak da prekinem taj lanac šutnje? Hoće li oni znati da mogu pričati o svemu – pa čak i o onome što najviše boli?